Globalna tranzicija ka niskougljeničnim energetskim sistemima zahtijeva zapanjujućih 250 milijardi dolara godišnje u kapitalnim rashodima za finansiranje obnove nuklearnog sektora, pokazuju novi podaci Svjetske nuklearne asocijacije (WNA). Sektor vrši sve veći pritisak na vodeće komercijalne banke da otključaju privatni kapital, uz upozorenje da same državne subvencije ne mogu iznijeti obim atomske infrastrukture neophodan za dostizanje klimatskih ciljeva do sredine vijeka.
WNA procjenjuje da će globalna ulaganja u nuklearnu infrastrukturu morati naglo da rastu, sa vrhuncem investicija koji se očekuje u periodu od 2041. do 2045. godine, prenosi eKapija.
Finansijska paraliza i lekcije iz Evrope
Uprkos tome što napredne ekonomije i tržišta u razvoju sve više posmatraju nuklearnu energiju kao jedinu stabilnu baznu alternativu fosilnim gorivima, ekstremno visoki početni troškovi i istorijska kašnjenja u izgradnji i dalje odbijaju privatne institucionalne investitore.
Kao glavni razlozi navode se:
– Skepticizam komercijalnih banaka: Finansijske institucije drže se podalje prije svega zbog fiskalnih debakala na zapadnim tržištima, od kojih je najpoznatiji britanski projekat Hinkley Point C. Ovaj projekat pretrpio je ogromna kašnjenja, pomjerajući rok za početak rada na 2030. godinu, uz gotovo udvostručenje prvobitno planiranih troškova.
– Problem investicionog ciklusa: Za privatni kapital i komercijalne banke, novac zarobljen u višegodišnjoj fazi izgradnje ne donosi prinos i nosi ogroman regulatorni rizik.
– Modeli prebacivanja rizika na građane: Zbog toga industrija zahtijeva nove finansijske okvire – poput modela regulisane osnovice sredstava (RAB model) – koji podrazumijevaju da potrošači počnu da plaćaju elektranu kroz račune za struju još tokom njene izgradnje. Time se rizik privatnih zajmodavaca svodi na minimum, ali ovakvi modeli izazivaju otpor javnosti.
Mali modularni reaktori kao finansijska slamka spasa?
Kako bi se zaobišla finansijska barijera gigavatnih reaktora vrijednih više milijardi dolara, industrija agresivno promoviše male modularne reaktore (SMR). Projektovani da se fabrički sklapaju i transportuju direktno na lokaciju, SMR-ovi zahtijevaju samo dio početnog kapitala i nude znatno kraće rokove izgradnje.
Ako SMR tehnologija dostigne komercijalni obim, to bi moglo promijeniti finansijski pejzaž. Modularne investicije omogućavaju komunalnim preduzećima da postepeno proširuju kapacitete, generišući prihod od prvog modula za finansiranje sljedećeg. Bez toga, ulazak privatnog kapitala sa Wall Streeta ostaje na nivou teorije.
Posljedice po zemlje u razvoju: veliki i dugoročni krediti
Ogromni kapitalni zahtjevi predstavljaju nepremostivu prepreku za ekonomije u razvoju koje žele da sprovedu industrijalizaciju. Na primjer, Kenijska agencija za nuklearnu energiju (NuPEA) planira izgradnju prve komercijalne elektrane snage 1.000 megavata, čija se vrijednost procjenjuje na oko 3,8 milijardi dolara.
Prikupljanje ovog kapitala na međunarodnom tržištu duga po komercijalnim kamatnim stopama potpuno bi urušilo državni budžet. Zbog toga su zemlje poput Kenije, Nigerije ili Gane primorane da se okrenu državno podržanom finansiranju od strane suverenih dobavljača – u prvom redu ruskog Rosatoma ili kineskog CNNC-a – koji nude pristupačne, ali izrazito geopolitički obavezujuće kreditne pakete u sklopu prodaje sopstvene tehnologije.
Sve ovo zajedno, prema komentaru Nuklearne perspektive, potvrđuje da je finansiranje izgradnje novih nuklearnih kapaciteta izuzetno skupo i da glavna prepreka nijesu ni otpor javnog mnjenja, ni tehnologija, pa čak ni bezbjednost ili nuklearni otpad, već jednostavna i prilično prizemna nespremnost privatnog kapitala da ulaže u projekte sa dugim periodom povrata investicije.
Pročitajte još:
Stoga se države ispostavljaju kao jedini mogući subjekti sposobni da iznesu ovakve finansijske konstrukcije – prosto zato što moraju. Privatni kapital nema obavezu da zadovoljava potrebe stanovništva, dok države kao političko-ekonomske i istorijske tvorevine tu obavezu imaju. Zbog toga su često prinuđene na nepovoljne finansijske aranžmane kako bi obezbijedile elektroenergetske kapacitete potrebne za buduću potrošnju električne energije, koja će nesumnjivo rasti. Zašto su takve finansijske konstrukcije nepovoljne, pitanje je političke ekonomije.
Nuklearna industrija, istina, pokušava da riješi sopstvene probleme razvojem tehnologija koje bi trebalo da ublaže finansijske prepreke. Nuklearna perspektiva ocjenjuje da tehnologija malih modularnih reaktora – iako sama po sebi nije nova tehnologija, već prije novi koncept njenog plasmana – upravo treba da popuni ovu finansijsku prazninu.
Mali modularni reaktori, dodaje portal, ne donose previše novog u tehničkom smislu, ali donose u marketinškom. Predstavljaju se kao „off the shelf“ rješenje koje se može jednostavno kupiti i instalirati, čime se nastoji izbjeći dug period investicionog rizika i privući kapital koji želi da izbjegne velike i dugotrajne neizvjesnosti.
– Međutim, mi sumnjamo da se radikalno nove tehnologije mogu razviti prvenstveno iz potrebe za vještim marketinškim manevrima, pa samim tim sumnjamo i da će mali modularni reaktori ikada adekvatno odgovoriti na energetske potrebe budućnosti. No, to je tema za neku drugu analizu – zaključuju iz Nuklearne perspektive.
