Problemi radnika Industrije modne obuće Košuta sa Cetinja traju više od tri decenije. Obespravljeni radnici pretrpjeli su zatvaranjem fabrike veliku štetu, ali krivicom države, priča za portal Biznis.me predstavnica radnika Dijana Vujović.
Sjeća se kako je nekadašnja cetinjska fabrika zapošljavala i do 1.600 ljudi, a danas je hvata tuga kad prođe pored mjesta gdje su bili pogoni, koji su, tvrdi, mogli raditi itekako dobro, uprkos krizi koja je, u jednom peirodu zahvatila čitavu industriju.
Košuta je od početka ovog vijeka prošla kroz ruke nekoliko privatnika, da bi nakon licitacija bila prodata privrednicima iz Prijestonice. Dio nekadašnjeg velikog privrednog giganta sada se koristi za skladištenje i poslovanje cetinjskog Biznis centra.
Od visoko razvijenog industrijskog grada s kraja prošlog vijeka, Cetinje je danas opština u kojoj privreda gotovo da ne postoji. Nekada su ,samo tri najveća preduzeća – Košuta, Obod i Tara imala zajedno više od sedam hiljada zaposlenih, dok je prije nekoliko godina, prema statističkim podacima, taj broj u čitavoj Opštini bio duplo manji. Najveći broj radnika danas zaposlen je u preduzećima čiji je osnivač Skupština opštine.
Naša sagovornica kaže da, iako je u Košuti radila svega 13 godina, sjeća se lijepih dana provedenih u fabrici kožne obuće koju je svijet cijenio. Nema, veli, kontinenta đe se njihove cipele nijesu našle, pa joj nikad neće biti jasno da od takvog uspjeha, radnici svoja prava traže na ulici.
“Teško je a ne zaplakati na godine koje su prošle. Pred očima mi slika hiljade radnika koji prolaze kroz fabričku kapiju, svi srećni i odjednom te ostave bez hljeba, mnoge i bez krova nad glavom jer nemaju od čega da plate kiriju. A do tada redovne plate, slobodni vikendi, regresi, zimnice… Iz naših pogona izlazilo je do šest hiljada pari cipela na dan“, ističe Vujović i ne može da vjeruje da je takav gigant dotakao dno.
„Obraćali smo se svim institucijama, ali nas dugo niko nije vidio, pa je ulica bila naš jedini izbor. Prvo smo se okupljali ispred zgrade Opštinem a onda na Kruševom ždrijelu. Decenije borbe učinile su da se većina radnika razboli i umre. Tako da nas je ostalo svega 699 živih koji potražuju nešto više od 2.800.000 eura i potrebu da se za 89 radnika u stečaju poveže radni staž, jer su pri otvaranju stečaja završili na Birou rada“, objašnjava naša sagovornica.
Kaže da nije bilo razumijevanja u opštini i državi da tim ljudima, za period koliko je trajao stečajni postupak, poveže staž kako bi ostvarili pravo na minimalnu penziju. Prema njenim riječima, ostalima je do penzije trebalo mnogo više godina, i do dvije decenije.
Od giganta do Biznis centra
Košuta je otvorena 1961. godine, kada je kroz pogone svakodnevno prolazilo, u njenom vrhuncu rada, gotovo 1.600 ljudi. Brojni maloprodajni objekti, širom bivše Jugoslavije, trajali su sve do 04. marta 1996. kada je pokrenut stečajni postupak, koji je trajao do 14. juna 2001. godine.
„Fabrika jeste, u jednom periodu, poslovala sa gubitkoma, ali ne tolikim da je morala da se zatvori i uvede stečaj“, objašnjava naša sagovornica i prisjeća kako je tada krenula borba za goli opstanak bivših zaposlenih, od kojih manje od stotinu do dan danas čekaju povezivanje radnog staža. Dio novca iz stečajnog postupka podijeljen je povjeriocima, ali ne i radnicima. Preostalih 1,26 miliona maraka, namijenjenih isplati „stečajaca“, usmjereno je Fondu za razvoj Crne Gore, uprkos tome što su radnici uredno prijavili svoja potraživanja i bili u prvom naplatnom redu.
Nakon stečaja, fabriku je na kratko preuzela firma MGPL, a kasnije i Montenegro modern shoes (MMS), pa su kao pravni sljedbenici preuzeli kompletnu imovinu i kasnije prodali 48 poslovnih prostora. Ta kompanija je obeštetila 20 zaposlenih MMS u stečaju.
Nakon skoro tri decenije trajala je agonija radnika nekadašnje fabrike obuće Košuta sa Cetinja, da bi prije deceniju spisi predmeta završili pred Specijalnim državnim tužilaštvom, bez ikakvog rezultata. Prije 11 godina, fabrika i zemljište od 25.000 kvadratnih metara, prodati su Prijestonici i privrednicima za 340.000 eura. Izračunato po kvadratnom metru to je manje od 14 eura. Samo dio Upravne zgrade iskorišten je za Biznis centar, dok ostalo zjapi neiskorišćeno. Procjenjena vrijednost tog prostora iznosila je oko šest miliona eura.
Umjesto devet, radnicima isplaćeno šest zarada
Iako su zaposleni tokom štrajka insisitirali na devet zaostalih zarada, 699 radnika Košute dobili su samo šest, jer im je iz resornog ministarstva objašnjeno da po važećem zakonu Fond može da isplati samo toliko, što u konačnom iznosi oko 2.514.000 eura. Kako novac dobijaju nakon tri decenije borbe, pristali su na to. No, za 89 radnika, iako je bilo obećano, nije još povezan radni staž pa oni ne mogu poći u penziju.
„Obraćali smo se mnogim institucijama, ali uzalud. Vrijeme je izmicalo, mi oboljeli, ostarili. Neki, na žalost, umrli. Najmanje pet godina okupljali smo se ispred naše opštine. Smjenjivale su se vlasti, a nas niko da vidi, ni oni prije 2020 godine, pa ni ovi poslije. A mi smo tražili rješavanje naših problema, jer ovo nije političko, već socijalno pitanje“, ističe predstavnica radnika Košute Dijana Vujović.
Naglašava da su bili prinuđeni da proteste ispred Opštine presele na magistralu, u mjestu Kruševo ždrijelo.
„Ispred Opštine smo bili osam mjeseci, od marta do oktobra i mislim da smo bili jedini radnici koji su prvi izašli na ulicu tražeći svoja prava. Sve to radili smo od muke. Tek kad smo zatvorili magistralu uslijedili su pozivi“, ispričala nam je sagovornica. Kaže da su nakon godina upornosti da, za života, dobiju nadoknadu za znoj koji su ostavili u fabrici, dobili poziv iz Vlade i nakon nekoliko razgovora u resornom ministarstvu, klupko počelo da se odmotava.
Iako manji iznos, novac je dobio veći dio zaposlenih, ali neće pustiti, kaže Vujović, njih 89 koji čekaju povezivanje radnog staža. Naglašava da su osim radnika sa Cetinja, među njima i kolege iz Bara i Danilovgrada gdje je Košuta imala svoje pogone.
„To je tih minimalnih 15 godina jer nekome fali mjesec, nekome godina, nekome dvije. To ne može da košta pola miliona eura, a to je za državu ništa“, ispričala je za Biznis.me predstavnica radnika Košute Dijana Vujović koja je sa bivšim kolegama opet bila na glavnoj saobraćajnici, a tako će, kaže, biti dok im radni staž ne povežu.
Internet kupovina guši proizvođače u regionu
Prema podacima CompanyWalla, u Hrvatskoj je 2024. godine bila registrovana 71 fabrika za proizvodnju obuće, a zapošljavale su 4.866 ljudi, što je oko 400 manje u odnosu na godinu dana prije. I prihodi su pali za oko 1,5 miliona eura, na 153,71 milion eura. Iako u toj industriji navode da su dobri prihodi, mnogi proizvođači su poslovali s gubitkom. Čak i najpoznatiji proizvođač cipela u Hrvatskoj, fabrika Borovo, koja će uskoro obilježiti vijek poslovanja, zabilježila je industrijski gubitak.
Pročitajte još:
I proizvođači obuće u Bosni i Hercegovini, koji su orjentisani na izvoz, iz godine u godinu,nalaze se u sve težoj situaciji, što se održava i na sve manji izvoz, ali da je uvoz povećan i to, posebno, iz Kine.
Iz BiH kompanija upozoravaju da je ozbiljan problem u industriji obuće već zakucao na vrata, a prisutan je i odliv radne snage, dok oni koji ostaju u proizvodnji su stariji ljudi, pa postoji bojazan da za pet godina neće imati ko da radi u obućarskoj industriji. Posebno upozoravaju na razoran uticaj internet-platformi, što guši domaću proizvodnju.
Prije dvije godine, globalna proizvodnja obuće porasla je za 6,9 odsto na 23,9 milijardi pari, što označava oporavak od pada u godini ranije, koji je bio najveći u ovoj deceniji s 1,5 milijardi izgubljenih pari obuće, isključujući pandemijske godine – 2020. i 2021. objavilo je Portugalsko udruženje obuće, APICCAPS. Objavili su i da se većina obuće proizvodi u Aziji, gotovo devet od svakih 10 pari cipela, što čini 88 odsto globalne proizvodnje.
Najviše obuće proizvodi se u Kini. Tamo je u 2024. godini proizvedeno 13 milijardi pari, što čini nešto više od 54 posto globalnog tržišnog udjela.
