Crna Gora obiluje bogatstvom ljekovitog i aromatičnog bilja, ali ta oblast je, uprkos, naporima pojedinih privatnih preduzeća, i dalje na niskim granama. Od nekadašnjeg giganta, Ljekobilje iz Risna, i prepoznatljivog brenda za izvoz pelina, lovora,lincure….. u bivšoj Jugoslaviji i svijetu, ostali su samo pisani tragovi.
To što političari svojim odlukama nijesu stigli uništili, jesu građani nesavjesnim ponašanjem. Tome svjedoče brojni šumski požari iza kojih je ostala pustoš. Nedavno je u Bijeloj, opština Herceg Novi, izgorjela veća površina šume bogata, između ostalog, lovorom, prijekim lijekom za mnoge bolesti.
Tamo gdje nema vatre, ima dima… i to među beračima čajeva i šumskog voća, koji u većem broju to rade na nepropisan način, ostavljajući višegodišnji problem za oporavak.
Predsjednik Ekološkog društva „Breznica“, Milorad Mitrović, za Biznis.me kaže da se tim problemom odvajkada niko ozbiljno ne bavi, pa je i on odustao od uzgoja ehinacee, jedne od najtraženijih farmaceutskih biljaka,kako navodi,zbog neuređene zakonske regulative.
„I lincura je skoro istrijebljena, encijan takođe. Nema kontrole, niti sertifikacije i obuke berača. Bere ko hoće i kako ko stigne, i u zaštićenim i nezaštićenim područjima, sve više i ugrožene vrste sa Evropske crvene liste“, upozorava Mitrović i naglašava da država nema podsticajnih mjera ni subvencija za uzgajivače ljekovitog, medicinskog, aromatičnog i začinskog bilja.
Uprkos tome što je Crna Gora pogodna za platanžni uzgoj ljekovitog bilja, ipak, su vrlo rijetki takvi uzgajivači, navodi naš sagovornik, i ističe da kod nas može sve da se proizvede jer poguduje klima, što tim biljkama daje na kvalitetu. Ali, tvrdi Mitrović, baš kao i mnogi drugi proizvodi, i u ovoj oblasti je tržište uvozno zavisno.
„Oko 95 odsto čajeva i proizvoda od ljekovitog bilja, koji se nalaze u ponudi i prodaji u Crnoj Gori, je uvezeno. Prednjači roba iz Kine. To što se nudi na tržištu je sumnjivog kvaliteta a cijene su tradicionalno visoke za naše prilike“, naglašava Mitrović.
Kao primjere navodi da kutija čaja echinacee, 17 filter kesica, oko 30 gr košta skoro četiri eura.
„I to ova kineska je najjeftinija. Iz Italije je taj čaj skuplji bar pet puta i zastupljen je u svim apotekama u Crnoj Gori. Sva Echinacea je iz uvoza, a domaća ne bi bila skuplja od 1,50 euro i to 20 kesica-40gr, a kvalitetnija je sigurno“, naglašava sagovornik našeg portala.
Podsjeća na fabriku Ljekobilje Risan koja je, ističe, za preradu ljekovitog i aromatičnog bilja izvozila žalfiju na američko tržiste u količinama od oko pola miliona kilograma.
”To teško može postići neka fabrika danas, ma kolika ona bila. Uništili smo sve čega smo se dokopali, a uništavanjem pogona za preradu ljekovitog bilja, nestale su i otkupne stanice a stanovništvo potpuno demotivisali da se bavi sakupljanjem i branjem onog što nam priroda u izobilju pruža“, novodi on.
Koliko je Crna Gora bila prepoznatljiva po uzgoju i izvozu ljekovitog bilja govori i podatak da je prva plantaža u Evropi bila baš u našoj zemlji kada su Francuzi, 1903.godine,na Ćemovskom polju uzgajali biljku buhač koja u sebi ima prirodne insekticide. Da je uzgoj ljekovitog bilja bio itetako koristan govori i podatak da je osamdesetih godina prošlog vijeka oko 10.000 porodica živjelo uglavnom od sakupljanja ljekobilja, a država je samo od izvoza žalfije (pelina, kadulje) u SAD zarađivala 15 miliona dolara godišnje.
kako kaže naš sagovornik, ono što godinama unazad, ali i danas zabrinjava, je to što se veliki dio ljekovitog bilja prodaje bez bilo ikave kontrole, pa očekuje da nadležne institucije, konačno počnu djelovati kroz izdavanje dozvole za branje i sakupljanje ljekovitog bilja, i izdavanja sertifikata samo obučenim proizvođačima i beračima.
”Takođe, u cilju podsticanja ove industrijske grane, treba raditi na nabaci mehanizacije, pospješivanju branja i uzgoja, ali i stvoriti uslove da se nađu ljudi koji su zainteresovani da se bave ovom vrstom proizvodnje i tek kada se na većim površinama počne uzgajati ljekovito bilje, tek tada se može očekivati neka uspješnija proizvodnja“, ističe Mitrović i dodaje da su Hrvatska i Bosna i Hercegovina među najvećim proizvođačima smilja, a naša zemlja bi, kaže, mogla biti među najvećim tržištima Evrope, ali i svijeta.
Naš sagovornik upozorava da su mnoga staništa ljekovitog bilja uništena u velikim šumskim požarima, počev od onog iz 2012 godine, pa lani, ali i ovog avgusta, pa će oporovak biti težak, negdje i nemoguć.
Pročitajte još:
„Svake godine imamo vatrene stihije koje gutaju hektare šuma sa kojima nestaje bilje. Na nekim požarnim mjestima neće se ni za hiljadu godina pojaviti neke vrste, jer jednostavno vatrena stihija je to uništila i na tim površinama će se javiti neke druge vrste”, kaže Mitrović i navodi da naša zemlja ima problem što nema obučene sakupljače i berače bilja, te da se to najbolje ogleda na primjeru lincure.
”Ogromna većina njih nema ni dozvole za sakupljanje i branje, niti zna kako se to vrši. Bere se stihijski i neodrživo. Primjer za to je češljanje borovnica, kopanje lincure, koja je zaštićena vrsta, ali koja je istrijebljena i skoro da je mi više i nemamo. Dolaze i turisti iz drugih zemalja i kopaju srčanik i lincuru, a obje su zaštićene vrste čiji je biološki opstanak vrlo upitan. Skoro da ih nema koliko se one krijumčare. U Albaniji je kilogram lincure dostigao ogromnu cijenu“, objašnjava predsjednik Ekološkog društva „Breznica“, Milorad Mitrović i naglašava da je neophodno uvesti neke kazne za nedozvoljeno branje i ugrožavanje, posebno one biljne vrste koja se nalazi na crvenoj EU listi, te da treba potpuno zabraniti njihovo branje i na taj način pokušati njihovu repredukciju učiniti bar malo većom nego što je slučaj sada.
Kao loš odnos čovjeka prema prirodi, navodi i aktuelnu berbu borovnica. Naš sagovornik kaže da je to šumsko voće dobro rodilo, ali i da i u tom poslu dominiraju berači koji za rad želje da što više uberu, to rade na neadekvatan način, te uništavaju žbunjasto stablo. Plod nije samo dodatni prihod za lokalno stanovništvo, jer kilogram prodaju po 10 eura, već je to ozbiljan privredni potencijal.
“ Malobrojni otkupljivači borovnicu iz naših šuma prodaju kao svježu ili zamrznutu sirovinu,van granica zemlje iako se najveća vrijednost stvara tek kasnije – kroz preradu, pakovanje, proizvodnju sokova, džemova, sušenog voća i drugih proizvoda. Samo jedna savremena fabrika za preradu šumskih plodova mogla bi ostvariti višestruki efekat“, objašnjava Mitrović i navodi da to ne bi bilo samo kroz zapošljavanje, već bi se stvorio veći prostor za sigurniji otkup od lokalnog stanovništva, i stvaranje crnogorskog brenda.
