Crna Gora veliki uvoznik soli, mogu li mali proizvođači promijeniti statistiku?

Dok se mnoge države bore da zadrže svoj nacionalni proizvod, Crnoj Gori u nekim oblastima to ne ide kako treba. Iako je priroda bila darežljiva, država je, recimo po pitanju soli, zavisna od uvoza.

To što je Solana „Bajo Sekulić“ iz Ulcinja važila za jednu od deset najvećih i među najmlađim na Mediteranu nije pomoglo da opstane, ne zbog prirode već ljudskog faktora. Svojevremeno se „bralo“ i proizvodilo pet puta više soli nego što stanovnici mogu da pojedu.

Gradnja ulcinjske solane trajala je osam godina. Prva berba realizovana je godinu nakon završetka fabrike 1935. godine i iznosila je šest hiljada tona. Nekoliko godina kasnije uslijedila je rekordna berba od 41.882 tona, a 1959. solana se rekonstrukcijom proširila na 9,3 km². Njena infrastruktura uništena je u razornom zemljotresu 15. aprila 1979. godine, ali nakon obnove zemlje brzo je proširena na 1.477 ha.

Solana je decenijama imala važan i veliki uticaj na privredu Ulcinja. U istoriji tog najstarijeg ulcinjskog preduzeća zabilježeno je da samo dva puta nije bilo berbe soli. Jednom za vrijeme Drugog svjetskog rata 1943. godine i drugi put 1964. godine, kada je dugotrajna kiša sasvim istopila slane kristale. Ipak, najgore se desilo, poslije 80 godina proizvodnje – berba iz 2013. godine je bila posljednja, što je dovelo u opasnost cjelokupan ekosistem.

Dok je bila u vlasništvu države, do 2003. godine, berbe soli bile su uspješne, sunovrat preduzeća kreće nakon masovne vaučerske privatizacije, kada je tada najveći vlasnik,Eurofond uložio oko 800.000 eura, a kasnije kroz razne dokapitalizacije narednih godina postepeno povećavao svoje vlasništvo u ovoj kompaniji. Većinski vlasnik je Solanu sa 14 miliona kvadrata državnog zemljišta, u zaleđu Velike plaže, želio pretvoriti u građevinsko zemjište za gradnju apartmana i hotela. To je bila, nedavno, i namjera arapskog investitora, ali je naišla na veliko negodovanje lokalnog stanovništva, ali i drugih gradova, kao i civilnog sektora.

Crna Gora veliki uvoznik soli

Crna Gora je, prije šest godina, prema podacima Uprave za statistiku Monstat, uvezla jestive soli čak za 1,3 miliona eura, iz čak 29 država i sa četiri kontinenta.

Prije nekoliko godina najviše soli Crna Gora je uvezla iz Nemačke i Egipta, u vrijednosti od 256.076, odnosno 235.594 eura‚ a najmanje iz Švedske i Rusije, za 48, odnosno 83 eura. Uvezeno je još iz Albanije, u vrednosti od 128.389 eura, iz Austrije 181.758 eura, Bosne i Hercegovine 108.092, Bugarske 401 euro, Kine 453 eura, Hrvatske 42.354, Češke 225 eura, Francuske 1.940 eura, Grčke 12.308, Mađarske 17.413, Indije 1.990, Izraela 9.627, Italije 10.396, Letonije 392, Malezije 590, Pakistana 25.513. Poljske 2.755, Srbije 165.231, Slovenije 5.312, Španije 1.675, Tunisa 28.402, Turske 72.593, Severne Makedonije 222, Ujedinjenog Kraljevstva 764 i iz Sjedinjenih Američkih Država za 986 eura.

Što to ima Tuzla, a nema Ulcinj?

Dok crnogorsku so nema ko da bere, uvozimo so iz Bosne i Hercegovine i drugih država. Deset godina od naše posljednje berbe, Solana Tuzla zabilježila je (2023. godine) izuzetne rezultate ostvarivši rekordnu proizvodnju od 168.885 tona sa jednim proizvodnim pogonom pet vakuum uparavanja.

Taj rezultat nije ostao nezapažen u regij jer je Solana Tuzla nastavila da niže sjajne rezultate i dokazuje da ima jedan od najkvalitetnijih proizvoda u Evropi. Postavlja se pitanje, da li je problem u dobroj poslovnoj politici, kvalitetnom kadru ili interesima pojedinaca.

Kod sagledavanja rezultata, treba imati na umu da je solana u Tuzli podjeljena na dva preduzeća – rudnik soli i d.d. za prodaju soli.

Rudnik soli „Tuzla“ prihodovao je 2024. godine 10.956.215,13 eura, uz nastavak trenda trogodišnjeg rasta. D.d. Solana Tuzla imala je u istoj godini 22.465.937,48 eura prihoda, takođe uz međugodišnji rast. Oba preduzeća poslovala s dobiti, 1,95 i 4,98 miliona eura, respektivno.

Solana d.d. Tuzla jedna je od najstarijih kompanija na području Bosne i Hercegovine. Djelatnost kompanije je isključivo eksploatacija i prerada prirodne soli kao glavne privredne grane na području grada Proizvodnja soli u tom gradu datira još od doba neolita jer je Tuzla jedno od najvećih nalazišta soli.

“Tuzlanska so” dobija se procesom vakuum uparavanja slane vode i kao takva je jedinstvena na ovom području. Pored logistike, Solana danas posluje u okviru dva proizvodna pogona te pogona pakovanja kao neizostavnog dijela procesa.

Solana je jedna od rijetkih kompanija u BiH koja ima vlastiti muzej koji krije neprocjenjivo istorijsko blago.

Među zidovima Muzeja solarstva nalaze se izuzetno vrijedni eksponati koji predstavljaju tragove isoljavanja slane vode na tim prostorima od početaka iz doba Neolita pa sve do danas. Od kustosa se može saznati da je nakon Neolita, Srednji vijek, a zatim osmanski period ostavio najveći pečat u solarenju slane vode primitivnom tehnologijom na tim prostorima. Pred menadžmentom tuzlanske Solane u narednom periodu je obnavljanje i dodatno unaprjeđenje rada tog muzeja, jedinstvenog na prostorima, ne samo BiH.

Crna Gora bi umjesto soli da „bere“ nebodere

Iako ni tada mnogima nije bilo jasno, ulcinjska solana je 2005. godine uvedena u stečaj zbog duga od 13.000 eura, a baš te godine njena knjigovodstvena vrijednost povećana je sa 22,6 na 31,2 miliona. Tada je, baš kao i danas, krenula borba nevladinog sektora i pojedinih predstavnika ambasada da se spiječi naum DPS-a da u Skupštini izglasaju prenamjenu prostornog plana, a da se umjesto soli, beru pare od nekretnina.

No, i nakon DPS-a ista priča za Solanu. Od 2020. godine data je na upravljanje Nacionalnim parkovima Crne Gore, na što su posebno bili ogorčeni ekolozi. Nakon višegodišnjih konsultacija i pregovora sa relevantnim institucijama na državnom i lokalnom nivou, kao i sa međunarodnim partnerima, usaglašen je model upravljanja u vidu osnivanja društva sa ograničenom odgovornošću za upravljanje Parkom prirode ‘Ulcinjska solana’.

Predviđeno je da Vlada Crne Gore ima osnivački udio od 60 odsto, dok Opština Ulcinj dobije 40 odsto. Iz Ministarstva ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera su kazali da se usvajanjem ove Informacije, stvaraju uslovi za dugoročno i efikasno upravljanje Parkom prirode „Ulcinjska solana“, unapređenje zaštite prirodnih vrijednosti ovog područja i ispunjavanje međunarodnih obaveza Crne Gore u oblasti zaštite životne sredine.

Mali pogoni kao alternativa, ali bez značajnog poslovnog uspjeha

Kada je „nestala“ crnogorska so, sa najveće planatže, manji pogoni s prepoznali u tome razvojnu šansu. Registrovano je nekoliko pogona za proizvodnja začina i drugih dodataka hrani. Tako je na primjer,
Montesalina doo 2022. godine prihodovala 250. 52 eura, godina kasnije bila je bolja – 261.431 eura, a 2024. godine 257.159 eura. U tom periodu dobit preduzeća je rasla od 6.881 euro u 2022. godini, 8.418 eura 2023. i 9.053 eura 2024 godine i to sa malim brojem zaposlenih. Na početku četiri, da bi 2023. i 2024. godine bilo svega pet radnika.

Jedan od osnivača Ljubo Gazivoda je 2000. godine, kada je Montesalina International osnovana, u toj mini fabrici vidio viziju razvoja prerade soli i začina. Kompanija je od početka gradila stabilne temelje razvoja, i imala je predstavništva u Beogradu i Ljubljani. Od 2012. godine Montesalina International bilježila je kontinuiran rast i širenje poslovanja, čime se pozicionirala kao pouzdan partner na tržištima Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine, Kosova, Makedonije i Slovenije.

Za razliku od danilovgradske firme, pogon Međedović Prom iz Bijelog Polja je 2022. godine prihodovala 306.294 eura, godinu kasnije je ostvareno 442.845 eura da bi blagi rast nastavili i u 2024. godini kada je prijavljen prihod od 487.959 eura. U istom periodu dobit preuzeća se kretala od 9.551 euro u 2022. godini, skoro dvije hiljade više (11.318 eura) u 2023. godini i duplo više u odnosu na dvije godine ranije, 20.018 eura je evidentiran 2024 godine. Broj zaposlenih sa jednog porastao je na dva.

Mediterano porodica iz Danilovgrada je 2022. godine bilježila dobar prihod u odnosu na konkurentne firme u zemlji. Prijavljen je 2022. godine prihod od 51.877 eura koji je naredne dvije godine rastao, pa je u 2023-oj zabilježen prihod od 82.549 eura, a 2024. 95.477. U početku je i dobit preduzeća bila dobra pa je 2022. godine iznosila 2.995 eura da bi dvije godine kasnije poslovali negativno: 2023. godine dobit je bila -1577, a 2023. godine -5970. Sve tri analizirane godine u preduzeću su bila tri zaposlena.

Prije tuzlanske bila je tivatska so

Iako u BiH navode istorijske podatke o proizvodnji soli u 13. vijeku, tim podatkom može se pohvaliti i Crna Gora.

rvi podaci o slanim bazenima su na Tivatskim solilima i mogu se naći još u srednjovjekovnim spisima, u kojima se ističe značaj te solane za privredu Kotora, čiji se prosperitet dobrim dijelom temeljio na proizvodnji i prodaji soli. Čak se i Statutom tog grada regulisala proizvodnja, uvoz, izvoz i prodaja te životne namirnice. Prema istorijskim izvorama, 1425. godine solana je imala 109 parcela. U turskim dokumentima iz 1683. godine, kada je to područje bilo pod turskom okupacijom, opisuje se da je područje značajno za proizvodnju soli, koja predstavlja 81odsto ukupnog prihoda lokalnog stanovništva. Solana, koja se nalazila na prostoru koji danas zauzima Specijalni rezervat prirode „Solila”, nalazi se na svim istorijskim kartama ovog područja.

Ponovno uspostavljanje proizvodnje soli posljednji put pokušano je 60-ih godina 20. veka, kada je opština Tivat započela izgradnju nove solane. Građena je od 1959. do 1963. godine i u njoj se, prema navodima, so brala samo dvije sezone, 1963. i 1964.

Bosanska so na trpezi, morska na putevima

Iako u BiH imaju soli na pretek, nadležni su odlučili da puteve posipaju morskom. Prije nekoliko godina uvezli su oko sedam hiljada tona soli, a domaća fabrika je tvrdila da je hemijski nekvalitetna. Međutim, nadležni su uvoz opravdavali time da je morska so prošla na tenderima, jer je veće granulacije i više odgovara zimskom održavanju puteva. Tadašnji generalni direktor Solane Tuzla Izudin Kapetanović to je demantovao.

”Mi smo naručili stručne analize koje su pokazale da naša so bolje otapa led na cestama, kao i da je hemijski mnogo čistija od uvozne. Tehnolozi su dokazali da morska so ima tri odsto vlage, a tuzlanska 0,1. Domaća so nema nikakvih štetnih primjesa, dok morska ima tri odsto radioaktivnih sastojaka, cinka, olova i drugih nečistoća. Kada se pospe na cestu morska so, vjetar odnese te nečistoće i na naše njive, ona odlazi s kišom u kanalizaciju i vodotokove. Možda naizgled tri odsto nečistoća ne izgleda puno, ali na 100.000 tona to su tri tone nečistoća i materija štetnih po ljudsko zdravlje. Dalje, tuzlanska so za razliku od morske ne sadrži sulfat koji razara beton i nagriza čelične konstrukcije“, istakao je tada Kapetanović.

Sudeći prema „zatrpanim“ ulicama, snijegom i ledom, minulih dana mogli bi zaključiti da se ovog januara slabo solilo.