Nekoliko stotina radnika barskog preduzeća Primorka i dan danas traži način da izađe iz nagomilanih problema koje im je nametnula privatizacija. Umjesto rješenja dobili su višedecenijsku borbu za ostvarivanje osnovnih prava iz radnog odnosa. Čekaju zaostale zarade, neuplaćene doprinose, nepovezani radni staž.
Nadležni ignorišu njihove zahtjeve, pa su razočarani radnici, spas potražili na ulici, kako bi protestima skrenuli pažnju na svoje probleme, kazao je za Biznis.me predstavnik bivših radnika Edin Begzić.
„Predmet Primorke godinama stoji u fiokama tužilaštva i sudova, a mi čekamo pravdu. Niko nas deceniju i po nije kontaktirao, ali nećemo odustati od svojih zahtjeva. Tražimo ono što smo mukotrpno i sa znojem zaradili, to nam pripada“, istako je Begzić podsjetivši na lični razlog javnog performansa prije skoro pet godina, kada je prijetio samozapaljenjem, a sve zbog nemoći pred, kako je tvrdio tada, a uvjeren i sada, institucionalnom opstrukcijom.
Borba za opstanak porodice kojom je preslikana i ona njegovih kolega, umjesto pomoći, nakratko je završena kaznom od dva mjeseca zatvora.
Ništa, kaže naš sagovornik, ne može spriječiti radnike Primorke da istraju u ostvarivanju svojih prava, uprkos zabrani protesta od strane policije da blokiraju magistralu Bar – Podgorica.
„Protestujemo nekad 30 radnika, nekad i 100, a ima nas oko 300, mada je ta brojka mnogo veća jer od Primorke napravljeno nekoliko firmi, a radnici su se selili iz jedne u drugu firmu. Uvidjevši odmah u startu da država neće da rješava naše probleme, prva tužba oko 200 radnika, je na poslovanje Adria Primorka, kada je prešla iz državne u privatnu firmu. Pisali smo i Sudu u Strazburu, ali nažalost još nema povratnih informacija“, ističe Begzić i objašnjava da su se na to odlučili jer su naišli na zid ćutanja domaćih institucija.
Sagovornik našeg portala objašnjava da ga za Primorku, osim potraživanja, veže i porodična tradicija, podsjetivši na pokojnog oca koji je prije dvije i po decenije štitio prava radnika. Nabraja i konkretne podatke o državnim garancijama i, kako tvrdi, drastičnom obezvređivanju imovine preduzeća kroz stečajne postupke.
„Taj privatnik dva puta je dobio garanciju od države u iznosu od po četiri miliona eura. Prvi kredit je iz 2009. godine od pet i po miliona eura, a država garantuje četiri miliona eura. Iste godine te garancije u zvaničnim izvještajima ne postoje, a krajem godine ta firma se gasi da se izbrišu tragovi. Godinu kasnije formira se nova firma koja na istom principu traži kredit od 14,4 miliona, gdje država garantuje opet sa četiri miliona eura, ali i dalje u papirima nema prvih četiri miliona eura, nigdje ne postoji”, ističe Begzić.
On podsjeća na zvanične procjene Privrednog suda, iz 2010. godine: „Imovina je tada procijenjena oko 16 miliona eura. Novi stečaj sa drugom firmom, 2014. godine i procjena imovine pada na osam miliona eura. Dakle, sa 16 u roku od četiri godine pada na osam miliona. Gdje su ti milioni pošli, kako su pošli, ko je šta tu prodao? To treba Specijalno državno tužilaštvo da utvrdi, koje, nažalost, izgleda ne želi to da utvrdi“, pita se Begzić i sa sjetom se prisjeća hala u kojima su radili, posebno hangara gdje se nekad punila Coca-Cola, a hala je, kaže, izrezana u staro gvožđe, pa umjesto nje zjapi prazan plato.
Plaši se da je situacija „zapetljana“, ali neće odustati od svojih potraživanja.
Pročitajte još:
„Ovdje se radi o kompletnom pravnom Gordijevom čvoru jer su se firme osnivale jedno za drugim, radnici selili iz jedne u drugu, ugovori i radne knjižice prepravljani, a dokumentacija nestajala. Oko 300 ljudi i dalje čeka svoja potraživanj“, uvjerava Begzić.
Kaže da je sa grupom svojih kolega do sada predao oko 500 stranica dokaznog materijala i kompletnog objašnjenja SDT-u, koji je, tvrdi, i dalje zaglavljen u nekoj fioci čekaju bolja vremena, ističe naš sagovornik i prisjeća se raznih obećanja, ali ni jednog rješenja zbog čega su se odlučili na proteste kao jedini izlaz.
„Važno je da ova borba ide u dva pravca. Jedan je pravda, da Specijalno državno tužilaštvo na osnovu dokaza pokrene krivični postupak i osudi odgovorni. Drugi pravac je utvrđivanje i isplata dugovanja, jer se radnicima duguju godine radnog staža, neisplaćene plate, otpremnine i kamate za više od deceniju i po čekanja“, objašnjava sagovornik našeg portala, ističući da se radi o milionima eura, te da je taj novac izvučen iz Primorke pretvoren u hotele, zgrade i nekretnine, i da neko u državi mora da oduzme imovinu stečenu kriminalom, proda je i namiri oštećene radnike.
Uvjerava da su prisutna i brojna kršenja ustavnih i ljudskih prava radnika, o kojima su obavijestili i međunarodne institucije, od koji su dobili odgovore koji radnicima ne znače dovoljno. Podsjeća da su slali dopise i dokumentaciju Kancelariji Evropske unije u Podgorici i ambasadama država članica EU a da su samo dobili odgovor da prate slučaj, jer nemaju direktne ingerencije.
