Prošao je još jedan radnički praznik, koji su neki proveli u roštiljanju, srećni što imaju tri slobodna dana, kao „veliku“ pobjedu prvomajske pobune. U Uniji slobodnih sindikata su zabrinuti, kažu, nema mjesta slavlju, jer nakon više neuspjelih dogovora socijalnih partnera, sto hiljada zaposlenih od danas je bez Opšteg kolektivnog ugovora, ključnog akta za unaprjeđenje minimuma radnih i sindikalnih prava koji su garantovani Zakonom o radu.
Generalni sekretar Unije slobodnih sindikata Srđa Keković, za Biznis.me kaže da je situacija složena.
“Zatečeni smo takvim odnosom izvršne vlasti. Mi smo krajem decembra, zajedno sa Unijom poslodavaca Crne Gore, kao socijalnim partnerom, i kolegama iz druge sindikalne centrale, uputili dopis ministru finansija, odnosno Vladi, i poslali načelni dogovor da obračunska vrijednost koeficijenta, koja 14 godina nije mijenjana, sa 90 eura bruto, od janura ove godine bude povećana ba 100 eura, i gdje smo tražili i zaključivanje novog Opšteg kolektivnog ugovora. Interno smo dogovorili uvećanje koeficijenata složenosti poslova za realni sektor“, istakao je Keković.
Napominje da je predsjednik Vlade sa saradnicima tražio da se ti razgovori pomjere za polovinu januara.
“Prihvatili smo, imali pet takvih susreta, ali opet bez pomaka. Krajem marta, nije se desio dogovoreni sastanak, pa smo najavili protest koji je trebalo da bude organzovan prvog aprila. Međutim, taj protest smo odgodili, jer smo nakon njegove najave dobili poziv od premijera, išli na razgovor i bili ubijeđeni da će doći do povećanje zarada, samo što su u Vladi imali neki svoj modus kako to treba uraditi “, kazao je Keković.
On je zabrinut što je socijalni dijalog od strane Vlade prekinut.
“Ukoliko narednih petnaest dana ne budemo imali jasnu sliku oko toga tražićemo druge vidove sindikalne borbe, i ovog puta vjerovatno radikalnije kako bi uozbiljili Vladu koja, inače, tvrdi da radi u interesu zaposlenih i građana. Moramo je vratiti na početnu poziciju, da nam dokaže da stvarno želi da nastavi socijalni dijalog, koji je jedno od mjerila poglavlja 19 – što zahtijeva i Evropska unija“, poručio je Keković.
Kako kaže, to podrazumeva razne mogućnosti sindikalne borbe: generalni štrajk, građansku neposlušnost, blokade po gradovima…
„To nikome nije milo i mi cijelo vrijeme pokušavamo da to spriječimo dijalogom, koji je na kraju izostao. Sva naša nadanja su obesmišljena tim što smo, ne samo imali ćutanje Vlade na zahtjeve i već dogovorene sastanke, nego smo dobili odgovor koji nam je poslat putem medija. Za nas je takav odnos prema socijalnim partnerima, onima koji su Ustavom definisani kao prvi partneri Vlade u regulisanju socijalno-ekonomskog položaja zaposlenih i tržišta rada, zaista neprihvatljiv#, naglašava naš sagovornik.
Opšti kolektivni ugovor je formalno istekao zadnjeg dana prošle godine, ali je privremenim mjerama dva puta produžavan. Posljednji rok, istekao je prije četiri dana, i stvorena mogućnost da veliki broj radnika ostane bez pravne zaštite. Vlada nije učinila ništa da se taj mogući scenario spriječi. Unija slobodnih sindikata Crne Gore, Savez sindikata Crne Gore i Unija poslodavaca Crne Gore pet mjeseci su pokušavali da riješe mogući problem, ali bez rezultata.
Posljednja nada sindikalaca je, kažu za naš portal, propala 30. marta, prilikom posljednjeg produženja ugovora, kada je Vlada obećala dodatne analize i zakazala završne razgovore za 17. april, ali to je, sudeći po ovom što se desilo, bila samo kupovina vremena. Socijalni partneri, tvrde, da im se od tada iz Vlade više nijesu ni javljali.
Pitali smo premijera Milojka Spajića, ima li sto hiljada radnika razloga za brigu, te da li se osjeća odgovornim zbog nepostojanja Opšteg kolektivnog ugovora.
“Razloga za brigu nema, Vlada je prihvatila povećanje obračunske vrijednosti koeficijenta sa 90 na 100, ali uz uslov da se istovremeno usklade i koeficijenti sa minimalnom zaradom. Bez tog uslova bi samo oko 40 do 50 hiljada zaposlenih u državnoj upravi i državnim preduzećima dobilo povećanje, dok bi privatni sektor – koji obuhvata oko 260.000 radnika – ostao bez rasta plata. To otvara prostor za zloupotrebe jer bi poslodavci nakon povećanja obračunske vrijednosti koeficijenta mogli da smanjuju same koeficijente, što se, dešavalo „decenijama u prošlosti”, istakao je Spajić i poručio da njegova Vlada to više neće dozvoliti.
Na pitanje zašto do sada nije postignut socijalni dogovor, s obzirom na to da sindikati tvrde da se njihovi zahtjevi odnose i na privatni sektor, Premijer je potvrdio da je to tačno, ali je naglasio da poslodavci nijesu prihvatili takvo rješenje, zbog čega, kako kaže, ne postoji saglasnost u okviru socijalnog dijaloga – takozvanog „socijalnog trougla”.
Uprkos tome, poručio je da su spremni da nastave razgovore, ali uz jasnu poruku da „ucjena neće biti”.
Nebojša Medojević, predsjednik Pokreta za promjene,neprihvatanje razgovora premijera sa socijalnim partnerima vidi kao nespremnost da im odgovori. Objasnio je i zašto.
“Vlada ne prihvata zahtjeve sindikata jer ne smije da prizna da nema para u budžetu za dodatni trošak od 80-90 miliona eura i da su program ES1 i ES2 doživjeli fiasko”, navodi Medojević i opisuje detaljnu računicu po sektorima koja, tvrdi, nije javno objavljena u potpunosti (ni od Vlade ni od sindikata u posljednjim pregovorima). Njegova realna procjena na osnovu dostupnih podataka o broju zaposlenih, prosječnim koeficijentima i ukupnim troškovima izgleda ovako:
Povećanje obračunske vrijednosti: 90 → 100 € = +11,11 odsto na osnovnu zaradu (direktno utiče na ~70-80 odsto bruto plate, plus minuli rad, dodaci itd.); ukupan dodatni bruto trošak za javni sektor: 80–90 miliona eura godišnje (procjena USSCG i ranijih analiza); broj zaposlenih u javnom sektoru (centralni + lokalni + javne službe): oko 54.000–55.000; zdravstvo: broj zaposlenih 12.000-13.000, prosječni koeficijent 4,5-6,00, prosječna bruto zarada 1.300-1.600 eura, dodatni trošak 16-20 miliona; javna uprava: broj zaposlenih 12.000-14.000, prosječni koeficijent 3,5-5,00, prosječna bruto zarada 1.100-1.400 eura, dodatni trošak 14-17 miliona eura; policija – bezbjednost: broj zaposlenih 5.000-6.000, prosjecni koeficijent 4,5-5.5, prosječna bruto zarada 1.500-1.700 eura, dodatni trošak 8-10 miliona eura; Sudstvo, tužilaštvo, Skupština: broj zaposlenih 2.500-3.000, prosječni koeficijent 5,0-7,0, prosječna bruto zarada 1.600-2.200 eura, dodatni trošak 5-7 miliona eura; ostalo (kultura, socijala, lokalna samouprava, itd): broj zaposlenih 8.000-10.000, prosječni koeficijent 3,5-5,0, prosječna bruto zarada 1.000-1.300 EUR, dodatni trošak 12-15 miliona eura.
Zabrinuti i evropski sindikalni partneri
Iz Evropske konfederacije sindikata, koja okuplja više od 45 miliona radnika u Evropi, i obuhvata 94 nacionalne sindikalne konfederacije iz 42 zemlje, kao i 10 evropskih sindikalnih federacija, navode da cijene napore koje Crna Gora ulaže na svom evropskom putu i u iščekivanju zatvaranja veoma važnih pregovaračkih poglavlja, posebno 2 i 19, ali i upozoravaju da se proces evropskih integracija sam po sebi ne može svesti na međuvladin proces, niti zasnivati samo na usklađivanju sa pravnom tekovinom – iako su to suštinski elementi.
“Evropske vrijednosti podrazumijevaju istinski i efikasan socijalni dijalog, i nijedna zemlja ne može uspješno završiti proces pridruživanja Evropskoj uniji marginalizacijom socijalnog dijaloga, koji se mora osnažiti, a ne podrivati”, navela je Generalna sekretarka Evropske konfederacije sindikata Ester Linč, naglašavajući da sindikati traže povećanje obračunske vrijednosti koeficijenta, koja je utvrđena prije 13 godina, te da je od tada inflacija doprinijela značajnom povećanju troškova života.
Nakon što su sastanci nacionalnog tripartitnog tijela odlagani nekoliko puta, na zahtjev Vlade, iz Međunarodne konfederacije smatraju da dijalog mora biti hitno nastavljen jer je Opšti kolektivni ugovor istekao prije nekoliko dana.
“Pozivamo Vas da bez odlaganja ponovo uspostavite nacionalni socijalni dijalog kako bi se razgovaralo o svim otvorenim pitanjima, uključujući koeficijente zarada, te kako bi se osiguralo da OKU nastavi da štiti prava i interese radnika u Crnoj Gori. U potpunosti podržavamo zahtjeve SSCG i USSCG, za mehanizmima usklađivanja na osnovu troškova života i inflacije, kako bi se osiguralo da svi radnici u Crnoj Gori imaju adekvatne zarade i dostojanstvo na radu“, navodi se u pismu koje potpisuje Generalni sekretar Lik Trijangl.
Potrošačka korpa praznija, a skuplja
Iz Unije slobodnih sindikata tvrde da rast troškova života ne prati rast zarada, te da su inflatorna kretanja potpuno urušila pozitivan trend nakon usvajanja i primjene Programa Evropa sad 2.
“Prema podacima sindikalne potrošačke korpe vidi se da je za dvije godine rast troškova života prešao 190 eura, ili 10 odsto, tražimo tačno toliko povećanje zarada. Smatramo da bi ovim povećanjem zarada, makar minimalno neutralisali one negativne trendove po životni standard građana“, stava je zamjenica generalnog sekretara Unije slobodnih sindikata Ivana Mihajlović.
I predsjednica NVO Banka hrane, Marina Medojević, upozorava na porast siromaštva, uprkos tome što je prema Ustavu Crna Gora zemlja socijalne pravde.
„Država socijalne pravde je ona koja u fokus stavlja najugroženije. Zvanični podaci govore da je u Crnoj Gori svaki peti stanovnik u riziku od siromaštva, te da najmanje polovina zaposlenih prima manje od prosječne plate, a da svaki drugi penzioner prima minimalnu penziju.“, navela je Medojević.
Naglašava da se u našoj zemlji siromaštvo, i dalje potcjenjuje, jer oni koji bi trebalo, ne mjere realne životne troškove i ne vide ljude koji žive na ivici egzistencije.
„Tek dvije prosječne plate su dovoljne za mjesečnu potrošačku korpu. Mali je broj porodica koja ih ima. Procenat građana koji jedva sastavlja ‘kraj s krajem’ je ogroman. Skoro svaki četvrti građanin kasni sa ratom za kredit, kirijom, plaćanjem računa… Penzionerima su povećana primanja za 1,74 eura. Socijalno davanje namijenjeno siromašnima kreće se od 100 do 190 eura, a prima ga svaki deseti socijalno ugroženi“, naglasila je za Biznis.me Marina Medojević navodeći podatak da za četvoročlanu porodicu socijalno davanje iznosi 170,11 eura, a granica siromaštva za toliku porodicu po Monstatu je 695 eura.
I u regionu skuplja potrošačka korpa
Inflacija je u Hrvatskoj, u martu ove godine, iznosila 4,8 odsto, a rast cijena energenata i hrane dodatno je otežavao situaciju građanima, ocijenio je hrvatski nezavisni sindikat. Pozvali su Vladu da značajno poveća plate i penzije, jer su, kako tvrde, trenutne mjere nedovoljne za očuvanje životnog standarda, usljed poskupljenja hrane za 2,9 odsto na godišnjem nivou.
Pročitajte još:
Potrošačka korpa, odnosno osnovna korpa za hranu i higijenu koja uključuje 51 neophodan proizvod, poskupjela je u martu i u Hrvatskoj. Njen nacionalni prosjek iznosio je 489,53 evra, što je 3,55 eura više nego u februaru, prema redovnom mjesečnom istraživanju portala za poređenje cijena. Razlike su varirale od regije do regije.
I u Sloveniji je zabilježen rast potrošačke korpe. Prema podacima tamošnjeg zavoda za statistiku iz prošlog mjeseca ona je dostigla oko 2.090 eura, pri čemu troškovi hrane i higijene čine značajan dio od 645 eura. Ipak, u poređenju sa regionom, Slovenci na hranu izdvajaju najmanje, oko 18,8 odsto svojih primanja. Prosječna neto zarada je oko 1.500 eura. Minimalna bruto plata u Sloveniji za 2026. iznosiće 1.481,88 eura. ta odluka je objavljena u Službenom listu 30. januara nakon što je potpisao ministar rada i ispoštovao zakonski rok prema kojem minimalna plata mora biti utvrđena i objavljena najkasnije do 31. januara svake godine.
Sindikalna potrošačka korpa koju je Savez samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine izračunao za februar 2026. godine iznosi 3.300,70 KM. Prosječna plata isplaćena u Federaciji BiH za mjesec decembar 2025. godine iznosila je 1.664,00 KM (posljedni podatak objavljen od strane Federalnog zavoda za statistiku). Minimalna plata prema Odluci Vlade Fedeacije BiH je 1.027,00 KM. Pokrivenost Sindikalne potrošačke korpe prosječnom platom iznosila je 50,42 odsto. Prilikom izrade Sindikalne potrošačke korpe u obzir je uzeta prosjećna plata isplaćena u Federaciji BiH, te minimalni troškovi života četvoročlane porodice koju čine dvije odrasle osobe i dva djeteta, od kojih je jedno u srednjoškolskom, a drugo u uzrastu osnovca.
Energija i inflacija u fokusu svjetskih protesta
Radnici i aktivisti širom svijeta obilježili su Međunarodni praznik rada masovnim protestima, uz poruke protiv rata, rasta troškova života i pogoršanja radnih uslova. Ovogodišnje demonstracije snažno su obilježene posljedicama sukoba na Bliskom istoku, koji je doveo do skoka cijena energije i pritiska na kućne budžete.
U Francuskoj, je protest organizovan pod sloganom “hljeb, mir i sloboda”, povezujući socijalna pitanja s ratovima u Ukrajini i na Bliskom istoku. U Italiji je vlada usvojila paket mjera vrijedan gotovo milijardu eura za podsticanje zapošljavanja i stabilnih radnih mjesta, dok opozicija te poteze naziva političkom propagandom. “Radnici ispred milijardera” uzvikivali su na ulicama SAD-a. Koalicija “May Day Strong” pozvala je na obustavu rada, škole i kupovine kao oblik ekonomskog pritiska. Zahtijevaju veće oporezivanje bogatih i promjene u imigracijskoj politici. Rast cijena goriva i energije bio je u središtu protesta i u Manili, gdje se tražilo povećanje plata i ekonomska pomoć. Slične poruke dolaze i iz Indonezije, Pakistana gdje inflacija iznosi oko 16 odsto, dio radnika ne može sebi priuštiti ni da uzme slobodan dan, što dodatno oslikava dubinu krize.
Sa druge strane, iz Norveške stiže zahtjev da se radni dan smanji na šest sati i poručili da se borba protiv sistema koji prebacuju rizik i teret na leđa radnika mora nastaviti. “Moramo se boriti za jake kolektivne ugovore i predstavnike sa stvarnim uticajem i moći, i za nove reforme koje će smanjiti radno vrijeme i sačuvati zdravlje ljudi. Borba za šestočasovni radni dan je prirodni nastavak toga”, poručili su sindikalci Norveške.
