Cijena najma supertankera za naftu na rutama između Bliskog istoka i Azije prvi put je premašila 1,2 miliona dolara dnevno, što dodatno povećava pritisak na globalna tržišta energije uzrokovan ratom u Iranu.
Sukob je uzrokovao ozbiljnu nestašicu najvećih tankera za sirovu naftu, poznatih kao Vrlo veliki tankeri za sirovu naftu (VLCC). Svaki može prevoziti oko dva miliona barela nafte, ali poremećaji u Persijskom zalivu prisilili su brodove da mijenjaju rute, putuju mnogo duže i duže čekaju na utovar tereta, prenose Financije.hr.
Cijene prijevoza između Bliskog istoka i Kine više su se nego udvostručile od kraja augusta, prema podacima brodarske kompanije Braemar. Cijene i drugih ruta su porasle, a nafta iz Brazila u Kinu koštala je trećinu više samo u protekloj sedmici.
To je dramatičan skok u odnosu na prošlu godinu, kada su se dnevne cijene najma supertankera obično kretale između 20.000 i 50.000 dolara. Čak i prije početka sukoba, strukturni nedostatak brodova podigao je troškove transporta nafte iz Persijskog zaliva na tada rekordnih 120.000 dolara dnevno. Današnje cijene su deset puta veće.
Transport više nije sporedni trošak u trgovini naftom, već jedan od ključnih faktora koji određuju konačnu cijenu energenta. Prevoz sada čini oko petinu troškova dostave sirove nafte do rafinerija, a na nekim rutama njegov udio doseže između 20 i 40 posto.
Kao rezultat toga, cijena nafte isporučene azijskim rafinerijama porasla je prema 150 dolara po barelu, iako se barel sirove nafte Brent trenutno trguje po cijeni od oko 100 dolara. Brent je tako znatno ispod svog ratnog vrhunca od preko 125 dolara u aprilu, ali niža tržišna cijena ne donosi adekvatno olakšanje kupcima, jer rekordni prevoz i osiguranje pokrivaju razliku.
Rast troškova transporta već je počeo vršiti pritisak na profitabilnost rafinerija. Kao rezultat toga, neke su smanjile preradu nafte, iako su cijene goriva na svjetskom tržištu dostigle rekordne nivoe. Dizel u Singapuru košta otprilike 180 dolara po barelu, dok njegova cijena u Sjedinjenim Državama i Evropi prelazi 200 dolara.
Visoke cijene goriva ne znače nužno veću zaradu za rafinerije. Ako je isporučena sirova nafta preskupa, marže se smanjuju i kompanijama se više ne isplati raditi punim kapacitetom. Slabija potražnja rafinerija stoga bi mogla dodatno sniziti cijenu sirove nafte, čak i dok cijene dizela i drugih derivata ostaju izuzetno visoke.
Neke od najvećih nezavisnih rafinerija u Kini već su počele smanjivati proizvodnju. Hengli Petrochemical je smanjio iskorištenost svoje rafinerije u Dalianu, kapaciteta 400.000 barela dnevno, sa gotovo pune proizvodnje na 80 posto, a moguća su i daljnja smanjenja. Očekuje se da će i Rongsheng i Shenghong smanjiti preradu krajem septembra.
Prekid je posljedica potrage rafinerija za alternativnim izvorima nafte. Indijske kompanije, na primjer, sve se više okreću dobavljačima u Brazilu, Gvajani, zapadnoj Africi i Sjevernom moru. Takva putovanja traju između 30 i 40 dana, što znači da su tankeri zauzeti mnogo duže i ne mogu se brzo vratiti na tržište.
Pročitajte još:
Dodatni problem predstavljaju posebni aranžmani za prolaz nafte kroz Ormuski moreuz. Otprilike 60 brodova prevozi naftu kroz moreuz, nakon čega se teret prebacuje na druge tankere u Omanskom zalivu, koji nastavljaju putovanje do svojih konačnih odredišta.
Prema procjeni brodarskog brokera Clarksons, oko 15 posto svjetske flote tankera trenutno čeka uz obalu Omana. Pretovar nafte s jednog broda na drugi uzrokuje kašnjenja od nekoliko dana, pri čemu neki supertankeri čekaju i do deset dana bez tereta.
Premije osiguranja od ratnog rizika dodatno povećavaju troškove. Za brodove koji plove na Bliskom istoku, ponekad mogu dostići oko deset posto vrijednosti trupa broda. U manje aktivnim ratnim zonama takvo osiguranje obično iznosi oko tri posto vrijednosti ili manje.
Rekordne vozarine tako postaju novi izvor inflacijskog pritiska. Čak i ako cijena sirove nafte nastavi padati, skupi transport, osiguranje i pretovar mogli bi održati cijene dizela i drugih derivata na istorijski visokim nivoima. Za Evropu, koja uvozi veliki dio dizela, to znači kontinuirani pritisak na troškove transporta, industriju i svakodnevni život građana.
