Crna Gora bi uskoro mogla da dobije zakon o robnim rezervama imajući u vidu da je prijedlog ovog propisa, koji je Vlada utvrdila krajem juna, od četvrtka u skupštinskoj proceduri.
Tome nije prethodila javna rasprava, na šta su ukazali iz Ministarstva finansija (MF) u mišljenju na tadašnji nacrt zakona u aprilu. Isto su naveli i iz Ministarstva javne uprave, a u njihovom mišljenju se navodi da se Ministarstvo ekonomskog razvoja (MER), kao predlagač, pozvalo na zakonski izuzetak da rasprava nije obavezna ukoliko se, između ostalog, odnosi na propis iz oblasti odbrane i bezbjednosti. Formiranje robnih rezervi bi u prvoj godini moglo da košta skoro 22 miliona eura, a iz MF su ukazali da je riječ o značajnom fiskalnom efektu, prenosi Pobjeda.
– Imajući u vidu da procijenjeni troškovi nijesu planirani Zakonom o budžetu za 2026. godinu neophodno je pristupiti uspostavljanju održivog modela finansiranja koji neće dodatno opteretiti budžet. U tom smislu, MF predlaže razmatranje modela finansiranja po uzoru na finansiranje obaveznih rezervi naftnih derivata koji podrazumijeva kombinovani pristup finansiranja – stoji u mišljenju ministra finansija Novice Vukovića iz aprila ove godine.
Prema tom modelu, za dio naftnih rezervi je nadležna država odnosno Uprava za ugljovodonike, dok dio obezbjeđuju naftne kompanije. Osim toga, građani od februara prošle godine plaćaju naknadu u okviru cijene goriva od tri centa po litru.
Finansiranje
U Prijedlogu zakona koji je stigao u Skupštinu se samo navodi da će se sredstva za formiranje, skladištenje i korišćenje robnih rezervi obezbjeđivati iz budžeta, kredita, te prihoda Uprave za robne rezerve koja se uspostavlja ovim propisom.
Ovaj zakon je pripremljen na osnovu Studije opravdanosti koju su 2022. godine radili profesori Ekonomskog fakulteta Univerziteta Crne Gore, koji su inicijalno procijenili da bi proces uspostavljanja robnih rezervi u prvoj godini koštao 20,1 milion eura. Ipak, kako se navodi u propratnom tekstu, ažuriranom finansijskom analizom, koja je rađena u aprilu 2025. godine, utvrđeno je da bi ipak inicijalna nabavka robe i uspostavljanje rezervi u prvoj godini koštalo 21,9 miliona eura, dok bi narednih godina trošak mogao iznositi 2,85 miliona eura godišnje, od čega troškovi rada Uprave oko 420.000 eura.
Pročitajte još:
– Predloženim zakonom se ne vrši neposredno formiranje robnih rezervi niti se utvrđuju njihove konačne količine i vrijednosti, već se uspostavlja pravni, institucionalni i organizacioni okvir za njihovo formiranje, upravljanje, obnavljanje i korišćenje. Stoga nije moguće unaprijed utvrditi konačan iznos sredstava potrebnih za sprovođenje zakona – navodi se u obrazloženju.
Skladištenje
Predviđeno je da se roba skladišti ili u državnim ili u skladištima kod proizvođača robe ili drugih privrednih subjekata na teritoriji Crne Gore. Robne rezerve kod proizvođača robe skladištiće se kao povećane komercijalne zalihe, dok će se ljekovi i medicinska sredstva skladištiti kod farmaceutskih veleprodaja. Uprava će u slučaju potrebe raspisivati javni poziv na osnovu kojeg će maloprodaje na sebe preuzimati obavezu snabdijevanja potrošača sa određenom vrstom robe za koju će cijenu utvrditi Vlada. Konačna cijena za potrošače, kako se navodi, ne može biti veća od prodajne cijene koju je ta roba imala u maloprodaji u mjesecu prije nastupanja krize ili poremećaja na tržištu. Uprava će izdavati odobrenje o pružanju usluga snabdijevanja, a maloprodaje će morati fizički da odvoje proizvode iz robnih rezervi u odnosu na ostalu robu i istovremeno voditi odvojena računovodstva, kako bi se prihodi od snabdijevanja potrošača iz ovih izvora mogli pojedinačno utvrditi.
Podzkonski akti za sprovođenje ovog zakona trebalo bi da budu donijeti najkasnije u roku od godinu, dok bi Vlada trebalo da utvrdi godišnji plan robnih rezervi u roku od pola godine od stupanja zakona na snagu.
U obrazloženju zakona se naglašava da robne rezerve nemaju za cilj da ometaju slobodno tržište, uz napomenu da se na ovaj način ne mogu smanjivati visoke cijene pojedinih proizvoda. Mogu se koristiti isključivo u slučajevima kada se može razumno očekivati da tržište neće funkcionisati ili kada je potrebno brzo obezbijediti robu kako bi se osigurala bezbjednost ili spriječila šteta.
