Evropska unija po prvi put zakonski prepoznaje neformalne njegovatelje, otvarajući put za priznavanje staranja o članovima porodice kao rada. Za stotine hiljada ljudi mahom žena, koji svakodnevno brinu o starijim roditeljima, to bi mogla biti prekretnica koja donosi ne samo finansijsku naknadu, već i prijeko potrebnu socijalnu sigurnost.
To je tiha, nevidljiva vojska na kojoj počiva stub našeg društva. Stotine hiljada kćeri, sinova, supružnika svakodnevno žongliraju između posla, vlastite djece i brige za starije i nemoćne roditelje. Oni kuvaju, čiste, vode ih doktorima, brinu o lijekovima i pružaju im emocionalnu podršku, a njihov rad ostaje nepriznat, neplaćen i često uzet zdravo za gotovo., prenosi Poslovni.hr.
Taj ogromni teret, koji prema evropskim istraživanjima čini više od 80 posto sveukupnog staranja, ne samo da iscrpljuje fizički i mentalno, već mnoge, a pogotovo žene, tjera na smanjenje radnog vremena ili potpuno napuštanje tržišta rada, gurajući ih u finansijsku nesigurnost i siromaštvo u starosti. Njihov doprinos je ogroman – bez njih bi se sistemi dugotrajnog staranja urušio pod pritiskom demografskih promjena i sve starijeg stanovništva. No, uprkos ključnoj ulozi, ti su ljudi do sada bili gotovo potpuno nevidljivi u zakonskim okvirima.
Sada, nakon decenija čekanja, Evropska unija napokon pokreće promjenu koja bi mogla iz temelja promijeniti njihov položaj.
Usvajanjem Direktive o ravnoteži između poslovnog i privatnog života, po prvi je put u evropskom zakonodavstvu službeno priznat pojam “neformalnog njegovatelja” i dodijeljena su mu konkretna prava.
Iako se na prvi pogled čine skromnima, pravo na pet dana plaćenog dopusta godišnje za staranje i pravo na traženje fleksibilnih radnih aranžmana predstavljaju tektonski pomak. To je prvi korak u transformaciji staranja iz privatne porodične obaveze u javno i političko pitanje.
Stecy Yghemonos, izvršna direktorica Eurocarersa, evropske mreže koja se bori za prava njegovatelja, ističe kako je ova Direktiva istorijski proboj koji će imati stvaran uticaj na živote miliona njegovatelja širom Evrope i stvoriti priliku za javnu raspravu o tome kako adekvatno identifikovati i podržati one koji nose teret staranja.
U susjednoj Hrvatskoj, naravno, već postoji institut “statusa njegovatelja”, no on je daleko od sveobuhvatnog rješenja kakvo Evropa sada podstiče.
Prema važećem Zakonu o socijalnom staranjui, taj je status prvenstveno rezervisan za one koji brinu o osobama s teškim invaliditetom ili djeci s teškoćama u razvoju. Staranje o starijoj osobi može se priznati samo ako ona ima utvrđen najteži, četvrti stepen oštećenja, što je čini potpuno ovisnom o tuđoj pomoći. Iako nositelji tog statusa imaju pravo na naknadu do gotovo hiljadu eura te penziono i zdravstveno osiguranje, strogi kriterijumi isključuju veliku većinu porodica koje se suočavaju sa svakodnevnim izazovima starenja.
Sindikat umirovljenika Hrvatske (SUH) godinama upozorava na ovu rupu u sistemu i traži da se status njegovatelja proširi i na one koji se staraju o starijim članovima porodice, što je bilo predviđeno čak i Strategijom socijalnog staranja za starije osobe za razdoblje 2017.-2020., ali nikada nije provedeno.
Ono što ovu problematiku čini još hitnijom jeste njezina izražena rodna dimenzija.
Podaci su neumoljivi: širom Evrope, dvije trećine neformalnog staranja pružaju žene. One su te koje češće odustaju od karijera, pristaju na slabije plaćene poslove s fleksibilnijim radnim vremenom i na kraju života primaju znatno niže penzije.
Evropski stub socijalnih prava jasno nalaže ravnopravnost polova na tržištu rada, no ta ravnopravnost ostaje nedostižna dok god se teret staranja ne raspodijeli pravednije, kako između muškaraca i žena, tako i između porodice i države. Priznavanje rada njegovatelja nije, dakle, samo socijalno, već i ključno ekonomsko i feminističko pitanje. Bez sistemske podrške njegovateljima, poticanje žena na tržište rada ostaće samo prazno slovo na papiru.
Što donosi budućnost?
Put od evropske direktive do funkcionalnog sistema biće složen i zahtijevaće pažljivo promišljanje ključnih detalja. Priznati nekoga kao njegovatelja jedno je, ali definisati uslove za taj status nešto je sasvim drugo.
Pred zakonodavcima su ključna pitanja: kako će se tačno definisati ko je “njegovatelj”? Hoće li to biti samo članovi najuže porodice ili i drugi srodnici? Kako će se procjenjivati stvarna potreba za staranje kod starije osobe, a da se izbjegne prevelika birokratija za porodice koje su već pod ogromnim stresom? Kakva će vrsta dokumentacije biti potrebna za dokazivanje statusa, a da se ne stvori administrativni pakao koji bi ljude odvratio od traženja pomoći? Ova operativna pitanja odrediće hoće li nova prava zaživjeti u praksi ili će ostati nedostižna za one kojima su najpotrebnija.
Lekcije iz Evrope i svijeta
Dok se Hrvatska priprema za implementaciju, može učiti iz iskustava drugih zemalja koje već eksperimentišu s različitim modelima podrške.
Pročitajte još:
U Sjedinjenim Američkim Državama, na primjer, sve veći broj saveznih država uvodi porezne olakšice za porodične njegovatelje, čime im se refundiraju troškovi poput prilagodbe doma ili unajmljivanja privremene pomoći. Trinaest država već ima zakonski regulisan plaćeni porodični dopust, finansiran iz posebnih fondova po uzoru na osiguranje za slučaj nezaposlenosti.
Ove inicijative pokazuju da postoji širok spektar alata kojima se može olakšati teret njegovatelja, a sve su dio rastućeg globalnog “pokreta za staranje” koji prepoznaje da je neplaćeni rad njegovatelja ekonomska snaga vrijedna stotine milijardi eura. Ovaj pokret gura staranje iz sjenke privatnosti na svjetlo javne politike, tvrdeći da je ulaganje u njegovatelje zapravo ulaganje u otpornost i održivost cjelokupnog društva i privrede.
EU direktiva je vjetar u leđa, no konačni cilj mora biti ambiciozniji: izgradnja društva koje brine o onima koji brinu. To znači ne samo osigurati naknade, već i ulagati u dostupne i kvalitetne javne usluge dugotrajnog staranjai, kako bi neformalna njega postala stvar izbora, a ne nužde.
