Trgovinski deficit Evropske unije s Kinom dostigao je skoro milijardu eura dnevno, Brisel pojačava zaštitu evropskog tržišta, a Peking prijeti kontramjerama. Ali problem za evropsku industriju nije samo kineska konkurencija. Skupa energija, sporije investicije i visoki troškovi proizvodnje ostaju slabosti koje tarife ne mogu riješiti.
Odnos između Evropske unije i Kine ušao je u mnogo težu fazu u septembru. Debata više nije ograničena na električne automobile, solarne panele ili pojedinačne antidampinške istrage. Brisel je sve otvoreniji o strukturnom problemu kineske prekomjerne proizvodnje i njenom uticaju na evropsku industrijsku bazu, prenose Financije.hr.
Obim neravnoteže najbolje se vidi u trgovinskim brojkama. Trgovinski deficit Evropske unije s Kinom približio se milijardu eura dnevno, dok Evropa ostaje u velikoj mjeri ovisna o Kini za niz kritičnih sirovina i industrijskih komponenti. EU stoga postepeno mijenja svoj pristup.
Pored postojećih mjera protiv kineskih električnih automobila, Brisel i države članice sve više razmatraju dodatna ograničenja za proizvode poput čelika, hemikalija i plastike. Neke zemlje traže kvote, zaštitne tarife i strože uslove za kineska ulaganja u strateške sektore.
Peking je krajem septembra odgovorio upozorenjem da će reagovati ako EU uvede nove mjere usmjerene protiv kineskih kompanija i proizvoda.
Ali iza mogućeg novog trgovinskog sukoba krije se neugodnije pitanje za samu Evropu: čak i ako kineska konkurencija sutra oslabi, da li bi evropska industrija ponovo postala dovoljno konkurentna?
Kineski pritisak više nije ograničen samo na automobile
Električni automobili bili su samo najvidljiviji primjer. Pritisak kineske proizvodnje sada se osjeća u čeliku, hemikalijama, plastici, baterijama, solarnoj tehnologiji i drugim sektorima u kojima Evropa pokušava održati vlastitu proizvodnju.
Kineska ekonomija se posljednjih godina suočava sa slabijom domaćom potražnjom, dok veliki industrijski kapaciteti ostaju aktivni. Višak proizvodnje stoga sve više završava na međunarodnim tržištima, gdje kineske kompanije mogu konkurisati agresivnijim cijenama.
Ovo dolazi u posebno nezgodnom trenutku za evropske proizvođače.
Čelična industrija već smanjuje proizvodnju i radna mjesta. Hemijske kompanije zatvaraju ili smanjuju kapacitete, dok energetski intenzivne industrije upozoravaju da su troškovi proizvodnje u Evropi znatno veći nego kod njihovih glavnih globalnih konkurenata.
Američke tarife dodatno su zakomplikovale situaciju zatvaranjem dijela jednog od najvažnijih izvoznih tržišta za evropske proizvođače. Evropa je tako uhvaćena između dvije velike industrijske sile.
S jedne strane, SAD sve više štite vlastito tržište, dok s druge strane Kina izvozi ogromne količine industrijskih proizvoda po cijenama s kojima je evropskim proizvođačima teško konkurisati.
Brisel stoga pokušava zaštititi domaću proizvodnju, ali svaka nova barijera povećava rizik od kontramjera i daljnjeg zatvaranja globalne trgovine.
Tarife mogu kupiti vrijeme, ali ne mogu riješiti troškove proizvodnje
Najveća slabost evropske strategije je što zaštita trgovine rješava samo dio problema. Ako EU uvede tarife na kineski proizvod, njegova cijena na evropskom tržištu će porasti, a domaći proizvođač će dobiti više prostora. Ali njegova električna energija neće postati jeftinija kao rezultat toga. Troškovi finansiranja neće pasti. Projekat neće brže dobiti dozvolu. Nova fabrika ili energetska infrastruktura neće se izgraditi preko noći. Upravo je to širi problem evropske konkurentnosti.
Evropa želi istovremeno provesti zelenu tranziciju, sačuvati radna mjesta u industriji, smanjiti ovisnost o Kini, izgraditi vlastite lance snabdijevanja i konkurisati SAD-u i Aziji. Sve to zahtijeva ogromna ulaganja.
Energetski intenzivne industrije i dalje plaćaju cijenu viših cijena energije, dok prelazak na proizvodnju s nižim emisijama zahtijeva dodatni kapital u vrijeme kada su kamatne stope i troškovi finansiranja visoki. Infrastruktura takođe ne prati uvijek ambicije.
Evropa brzo instalira nove obnovljive izvore energije, ali veliki broj projekata još uvijek čeka na povezivanje na električnu mrežu. Istovremeno, industrijske kompanije traže dugoročnu dostupnost jeftine i pouzdane električne energije kako bi opravdale nova ulaganja. Zbog toga se evropska industrijska politika sve više pretvara u trku s vremenom.
Carine i kvote mogu usporiti pritisak kineskog uvoza. Državna pomoć može pomoći pojedinačnim fabrikama. Evropski fondovi mogu finansirati dio tranzicije.
Pročitajte još:
Ali nijedan od ovih instrumenata sam po sebi ne može zamijeniti konkurentne cijene energije, brzu infrastrukturu i tržišta kapitala sposobna za finansiranje velikih industrijskih projekata. Poseban problem je što Kina u međuvremenu ne stoji mirno.
Dok Evropa pokušava zaštititi postojeću proizvodnju, kineske kompanije nastavljaju ulagati u baterije, električna vozila, obnovljive izvore energije, čipove i druge tehnologije koje će oblikovati sljedeću deceniju industrije. To čini evropsku dilemu težom. Zaštita postojeće fabrike nije isto što i izgradnja industrije budućnosti.
Trgovinski sukob s Kinom stoga možda nije najveći test evropske industrijske politike. Pravi test će biti šta će Evropa učiniti s vremenom koje trgovinske mjere koriste za kupovinu. Ako ga koristi za kupovinu jeftinije energije, bržih dozvola, jačih mreža, pristupačnijeg kapitala i novih investicija, zaštita tržišta može biti privremeno rješenje.
Ako se struktura troškova ne promijeni, Evropa bi za nekoliko godina mogla imati više tarifa i manje konkurentne industrije.
Najveći problem Evrope stoga možda nije to što kineska roba dolazi prejeftino, već to što evropska roba sve teže izlazi dovoljno jeftino.
