Osmosatni radni dan, koji je Njemačka uvela u novembru 1918., našao se pod upitnikom nakon 108 godina. Ali tri sedmice nakon što je kancelar Friedrich Merz reformu zakona o radnom vremenu proglasio „zakašnjelom“ jer je po njemu već trebala biti na snazi, nacrt i dalje nije stigao do vlade. Koalicija demohrišćana i socijaldemokrata još se ne može dogovoriti kako bi radni dan duži od osam sati trebao izgledati.
Merz je zadao ton raspravi 13. listopada na danu poslodavaca u Berlinu, istaknuvši primjer tvrtki u kojima ljudi rade po 12 sati, „tri puta sedmično i gotovo“. Dodao je da radni dan duži od osam sati “nije izrabljivanje”. Tvrdi da to može biti dobra prilika i za kompanije i za zaposlene da fleksibilnije rasporede radno vrijeme, prenosi Poslovni.hr.
Na tom je skupu trebala govoriti i ministarka rada Bärbel Bas, ali je dan ranije podnijela ostavku na dužnost ministarke i supredsjednice SPD-a. Kao razlog je navela smrt pokćerke, ali i javne napade, među ostalim iz redova koalicionog partnera. Upravo je njeno ministarstvo reformu zaustavilo na pola puta.
Ključ spora je jedna rečenica iz koalicionog sporazuma – stranke su se obavezale uvesti mogućnost sedmičnog umjesto dnevnog ograničenja radnog vremena. Danas zakon dopušta osam sati dnevno, a najviše deset ako se u razdoblju od šest mjeseci, odnosno 24 sedmice, u prosjeku zadrži osam.
Koliko bi se sati najviše smjelo raditi u radnom danu?
Zakon računa sa šest radnih dana, od ponedjeljka do subote, pa iz toga proizlazi gornja granica od 48 sati sedmično. Između dva radna dana obvezan je odmor od 11 sati.
Nacrt ministarstva iz juna zadržao je osmosatni dan kao pravilo. Sedmični maksimum dopustio je samo ako ga socijalni partneri dogovore u kolektivnom ugovoru i ako se posebnim pravilima osigura da zdravlje radnika nije ugroženo. Sedmični prosjek od 48 sati morao bi se pritom poštovati u razdoblju od 12 mjeseci.
Nacrt uvodi i obveznu elektronsku evidenciju radnog vremena. Kompanije s manje od 250 zaposlenih imale bi dvije godine za prilagođenje, one s manje od 50 pet godina, a poslodavci s najviše deset radnika bili bi trajno izuzeti od elektronskog oblika.
Brojka od 13 sati, koja se često spominje, samo je ono što preostaje kad se od 24 sata oduzme obavezni odmor od 11 sati. Od toga treba oduzeti i propisane pauze, 45 minuta za rad duži od devet sati.
Poslodavci ogorčeni
Poslodavci su nacrt dočekali na nož. Predsjednik njihovog saveza BDA Rainer Dulger rekao je: „Nacrt je prepun nepovjerenja prema poslodavcima i njihovim zaposlenicima.“
Oliver Zander, direktor udruženja metalske industrije Gesamtmetall, ocijenio je da to nije reforma, nego „skup maksimalističkih zahtjeva“.
Glavni je prigovor da kolektivni ugovor u Njemačkoj pokriva tek oko polovine zaposlenih, pa druga polovina od reforme ne bi imala ništa.
Prijetnja demokratiji?
Na drugoj strani sindikati odbijaju bilo kakvu promjenu.
Predsjednica Saveza njemačkih sindikata (DGB) Yasmin Fahimi tvrdi da poslodavcima nije stalo do usklađivanja porodice i posla, nego do većeg nadzora nad radnim vremenom zaposlenih.
Prema anketi DGB-a, 98 posto zaposlenih prihvata ovakve izmjene, ali ne želi raditi nakon 19 sati.
Silke Zimmer iz uprave sindikata Verdi postojeći zakon smatra jednim od najvažnijih zaštitnih propisa koji se ne smije dirati. Odbacuje čak i ograničenje na kolektivne ugovore, iako bi ono moglo povećati broj zaposlenih koje ugovori pokrivaju.
Argumenti protiv dužeg radnog dana ne dolaze samo od sindikata. Prema istraživanjima, rizik od nesreće na poslu ili na putu kući nakon 12 sati rada dvostruko je veći nego nakon osam.
U anketi Instituta WSI gotovo tri četvrtine ispitanika strahuje od negativnih posljedica rada dužeg od deset sati. Udruženje doktora Marburger Bund upozorava na rizik za sigurnost pacijenata.
Fondacija Hans Böckler otišla je najdalje i upozorila na prijetnju demokratiji – oni koji rade duže od osam i po sati dnevno znatno se rjeđe uključuju u politički, volonterski i društveni život.
U rukama novog ministra
Sada je sve u rukama Alexandera Schweitzera, novog ministra rada. O ključnom pitanju, hoće li zadržati ograničenje na kolektivne ugovore, još se nije izjasnio.
Ranije je, međutim, istakao da je Njemačka samo 2023. imala 1,3 milijarde prekovremenih sati, te poručio da su “potrebni fleksibilni modeli koji moraju odgovarati životu ljudi”.
Problem, dakle, ne vidi u premalo rada nego u pogrešnom strukturiranju.
Podpredsjednik Ljevice Luigi Pantisano već ga je pozvao da odbrani dnevno ograničenje.
Pročitajte još:
Schweitzerov stranački kolega Dirk Wiese, parlamentarni sekretar SPD-a, smiruje strasti. Prema njegovim riječima, koalicioni sporazum ne predviđa ukidanje zakona, nego sedmični maksimum uz obveznu digitalnu evidenciju, kako ne bi bilo neplaćenih prekovremenih sati.
Dogovor se zasad ne nazire. Koalicioni odbor početkom jula usvojio je paket od 34 mjere, ali radno vrijeme u njemu nije bilo, a demohrišćani i socijaldemokrati i dalje se razilaze i oko sedmičnog maksimuma i oko obvezne evidencije.
Prioritet novog ministra je penziona reforma, pa analitičari ne očekuju da će uz nju otvoriti i bitku oko radnog vremena.
Do tada važi stari zakon. Poslodavci se ne mogu pozivati na koalicioni sporazum ni na nacrt ministarstva kako bi prekoračili postojeća ograničenja.
Osmosatni dan, star 108 godina zasad ostaje, ne zato što ga neko brani, nego zato što se koalicija ne može dogovoriti kako ga srušiti.
