Sve dublja kriza potresa njemačku automobilsku industriju, a na pomolu je veliki sukob između uprave Volkswagena i moćnih sindikata. Planovi za sveobuhvatno restrukturiranje s ciljem zaštite budućnosti njemačke proizvodnje automobila stavili su u prvi plan debatu o standardnoj 35-satnoj radnoj sedmici.
Uprava se žalila da visoki domaći troškovi opterećuju profit u vrijeme kada jeftiniji modeli iz inostranstva, posebno iz Kine, preuzimaju tržišni udio, što je dio šire debate o konkurentnosti cijele njemačke ekonomije.
Situacija je eskalirala krajem augusta kada je finansijski direktor kompanije rekao da ne postoji održiv plan proizvodnje za njene fabrike u Zwickauu, Hanoveru, Emdenu i Neckarsulmu nakon što se trenutni modeli prestanu proizvoditi početkom 2030-ih, što je otvorilo vrata mogućim zatvaranjima i ukidanju do 50.000 radnih mjesta, izvještava Reuters, prenosi Poslovni.hr.
35-satna radna sedmica je standardna za mnoge proizvodne radnike u njemačkoj metaloprerađivačkoj industriji, uključujući i veliki dio automobilskog sektora. Ovo je rezultat kolektivnih ugovora koje je ispregovarao moćni sindikat IG Metall 1980-ih i 1990-ih nakon niza štrajkova.
Najpoznatiji od njih bio je sedmosedmični štrajk zapadnonjemačke metalne industrije 1984. godine pod sloganom „Više vremena za život, ljubav i smijeh“. Danas, decenijama kasnije, ovo istorijsko dostignuće radničkih prava je napadnuto kao prepreka opstanku industrije.
Pozivi na promjene su sve glasniji, posebno iz političkih krugova. U Saksoniji, gdje se nalazi Volkswagenova fabrika u Zwickauu i suočava se sa zatvaranjem, državni premijer Michael Kretschmer rekao je da bi ozbiljno trebalo razmotriti povratak na 40-satnu radnu sedmicu.
Pohvalio je Mercedes-Benz, gdje uprava takođe vrši pritisak na sindikate da pristanu na duže radno vrijeme za istu platu. Kretschmer i konzervativni opozicioni lider Friedrich Merz upozorili su da 35-satna radna sedmica šteti konkurentnosti Njemačke, iako se sve promjene ugovora o radu moraju pregovarati između sindikata i poslodavaca, a ne nametati političkom odlukom.
Argumenti za duže radno vrijeme zasnivaju se na alarmantnim brojkama troškova. Prema „Harbour Reportu“ konsultantske kuće Oliver Wyman, Njemačka ima neke od najviših troškova rada u automobilskoj industriji na svijetu.
Proizvodnja vozila u Njemačkoj u prosjeku košta oko 3.307 dolara rada, u poređenju sa 955 dolara u Španiji ili samo 597 dolara u Kini.
Autori izvještaja navode snažne sindikate i stroge propise o radu kao glavne razloge, a upravo su ti troškovi, prema upravi VW-a, učinili njemačke fabrike neprofitabilnim u poređenju s drugim fabrikama u Evropi.
Analitičari automobilske industrije nude različita mišljenja o tome da li 40-satna radna sedmica zaista može biti dio rješenja.
Pročitajte još:
Ferdinand Dudenhöffer je izračunao da bi, uz prosječnu satnicu od 65 eura, produženje radne sedmice na 40 sati za istu platu moglo smanjiti troškove rada za oko 13 posto. To bi, kako on vjeruje, pomoglo njemačkim fabrikama da održe ili čak povećaju trenutnu proizvodnju.
Međutim, mnogi stručnjaci su skeptični. Glavni ekonomista ING banke, Carsten Brzeski, upozorava da pet dodatnih ugovornih sati sedmično ne bi zatvorilo ogroman strukturni jaz s jeftinim industrijskim lokacijama poput Kine.
Sindikati i neki posmatrači industrije ukazuju na još jedan, možda čak i veći problem: Volkswagen nema samo problem s troškovima, već i problem s potražnjom. Kompanija je trenutno u procesu smanjenja godišnjeg viška kapaciteta od oko pola miliona vozila u svojoj evropskoj mreži, a prodaja na ključnim tržištima poput Kine i Sjeverne Amerike bilježi dvocifreni pad. U takvim okolnostima, tvrde sindikati, radnici bi trebali raditi manje, a ne više.
