Zakon o potrošačkim kreditima usvojen je u februaru ove godine, i imao je odloženu primjenu, pa je tek prije par dana zvanično zaživio. Zakon je, kaže za Biznis.me Željko Tomović iz Direkcije za zaštitu potrošača Ministarstva ekonomskog razvoja, u potpunosti usklađen sa pravnom tekovinom Evropske unije i donosi brojne benefite za potrošače.
„Po tom zakonu, trgovac, odnosno banka-kreditor je u obavezi – prije nego što pristupi pokretanju izvršnog postupka-prinudne naplate, ukoliko potrošač kasni sa otplatom kredita – da postigne određeni dogovor sa potrošačem da se to prevaziđe i nastavi otplata, upravo da bi se te neke poteškoće eliminisale i onemogućile. Kreditor je takođe dužan da kontinuirano prati i kreditnu sposobnost potrošača tokom cijelog procesa“, objašnjava Tomović i napominje da je taj zakon, na inicijativu Centralne banke Crne Gore, uveo i maksimalnu dozvoljenu kamatnu stopu u potrošačkim kreditima.
To ograničenje je vrlo značajno da ne bi dolazilo do prekomjernih kamata, odnosno zloupotreba položaja potrošača kome je novac potreban i do kog, možda, ne može doći jednostavno.
Zakon, kao jednu od važnih novina, donosi zabranu naplate naknade za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kod stambenih kredita.
„Te dvije naknade su se pokazale kao problematične i u pravosnažnim presudama donesenim po kolektivnim tužbama Centra za zaštitu potrošača, tako da je to zakonodavac prepoznao i unio sada kao imperativnu normu u ovom zakonu“, ističe Tomović.
Praznična sezona mami kupce
Crna Gora je ostvarila određeni napredak u oblasti prava potrošača i bezbjednosti proizvoda, kazao je za Biznis.me, Željko Tomović iz Direkcije za zaštitu potrošača Ministarstva ekonomskog razvoja.
Komentarišući aktuelne predpraznične popuste, poznatije kao „Crni petak“, ali i brojna druga sniženja, Tomović je upozorio da kupci moraju biti obazrivi kada su u pitanju popusti jer oni, često, ne odgovaraju stvarnoj cijeni proizvoda.
„To bi trebalo da bude najniža cijena u posljednjih 30 dana prije dana početka primjene prodajne pogodnosti (akcije, popusta itd.), i to je referentna cijena u odnosu na koju se popusti obračunavaju, da ne bi bilo kao ranije tzv. „vještačkih sniženja“ da se cijene podižu pa se, navodno, prave neka sniženja koja faktički nijesu realna. Trebalo bi da bude jasno definisano pored cijene i koji je to period u kojem se popust može ostvariti i na koji način. Dakle, informisanje potrošača je jedno od ključnih stvari i trgovci bi naročito trebali da budu obazrivi u tome, da poštuju ono što je zakonom propisano, da bi samim tim i potrošači donosili informisane odluke što nije lako, posebno, u danima pred nama“, upozorava Tomović.
Za bolju primjenu zakona neophodna veća uključenost lokalnih zajednica
Lokalne samouprave predstavljaju vrlo važan segment sistema zaštite potrošača u svakoj zemlji, pa bi tako trebalo da bude i u Crnoj Gori, navodi Tomović.
„Tokom studijske posjete Poljskoj, imali smo priliku da se upoznamo sa radom tamošnjeg sistema gdje na lokalnom nivou ima preko 360 lokalnih ombudsmana, u različitim opštinama, koji pružaju pravnu pomoć i podršku potrošačima. Upravo je to način na koji bi trebalo lokalna samouprava i u Crnoj Gori, da učestvuje, a to je na kraju i Zakonom propisano“, navodi Tomović.
Prema važećem rješenju, to bi trebalo da se ostvaruje kroz saradnju lokalne samouprave sa NVO sektorom za zaštitu potrošača tj. sa organizacijama potrošačama evidentiranim kod Ministarstva.
„I nama, kao Ministarstvu i generalno Vladi, za kreiranje politike zaštite potrošača vrlo je važno da dobijamo te inpute sa lokalnog nivoa jer će se tako najbolje prepoznati ono što su potrebe lokalnog stanovništva i na taj način lakše ćemo usmjeravati budžetske i stručne resurse za eliminisanje eventualnih prepreka i za poboljšanje tog položaja. S tim u vezi je i preporuka Peer review izvještaja Evropske komisije iz 2023. godine, da se lokalne samouprave uključe u Centralni informacioni sistem za zaštitu potrošača“, kaže naš sagovornik.
Potrošač mora znati razliku između komercijalne i zakonske garancije
Vrlo često se potrošači suočavaju sa nepoznavanjem razlike između komercijalne i zakonske garancije, jer upravo zbog upotrebe termina garancije mnogi misle da je obavezno da posjeduju, recimo, garantni list da bi ostavrili neko svoje pravo, objašnjava Tomović
„Zakonska garancija je upravo koncept odgovornosti trgovca za saobraznost proizvoda tokom perioda od dvije godine, i on je duguje potrošaču po sili zakona, i u tom smislu potrošaču nije potreban garantni list u tom dvogodišnjem periodu. Dovoljno je da ima račun ili bilo koji drugi dokaz, na osnovu kojeg se može jasno utvrditi da je tog dana, na tom mjestu kupio baš taj proizvod. Dakle, ne mora uvijek biti račun,to je vrlo često jedna nedoumica sa kojom se potrošači suočavaju i sa kojom ih i prodavci nekad upoznaju da bi ostvarili pravo na reklamaciju moraju da podnesu fiskalni račun . To nije neophodno, zakon je tu vrlo jasan i kaže da se kupovina može dokazivati i na drugi način . Recimo, ako ste platili karticom, izvodom iz banke, ili ako ste sačuvali ambalažu, ona ima svoj broj artikla. Dakle, sve ono što može pomoći da se identifikuje ta kupovina“, objašnjava Tomović.
Pročitajte još:
Posljednjih godina učestala je online trgovina, pa je, kaže naš sagovornik, bitno da kupac zna da može jednostrano raskinuti ugovor i tražiti povrat novca.
„Kupac, u prvih 14 dana, ima pravo na jednostrani raskid ugovora kod online trgovine, tj od dana kada je potrošač preuzeo robu koju je kupio preko interneta. U tom vremenu on može da vrati robu i odustane od ugovora bez navođenja bilo kakvog razloga. Trgovac i ne treba da ga pita zbog čega vraća proizvod, tako da je to jedno od prava koje potrošači imaju“, ističe Tomović, naglašavajući da putem online trgovine kupac se sa proizvodom upoznaje preko slike ili opisa koji je dao trgovac, koji na kraju ne mora da se poklopi sa onim što su bile potrebe ili ubjeđenja kad je kupac vidio na prodajnom sajtu. Ipak, naglašava naš sagovornik, ima proizvoda koji nijesu podložni vraćanju baš iz higijenskih i zdravstvenih razloga,kao što kozmetički proizvodi.
