Željezara između čekića i nakovnja

Godinama su političari, uhljebljeni u firmi kojom rukovode njihovi partijski drugovi, obećavali brda i doline zaposlenima u nikšićkoj Željezari. Nekadašnji direktor Željezare “Boris Kidrič”,Vojin Đukanović, koji je rukovodio fabrikom uoči AB revolucije sa nekoliko hiljada radnika, kaže da je tokom privatizacije napravljen propust koji se ne može nadoknaditi. Smatra da u ovakvim okolnostima Željezari nema spasa, te da je sudbina čeličnog giganta “istopljena” u raznim pokušajima privatizacije i predizbornim obećanjima.  

Dr Jovan Rabrenović, iz Instituta ekonomskih nauka kaže da se budućnost Željezare sada, već, ne zasniva samo na jednom rješenju. Navodi da je prvi korak stabilizacija fabrike i radnika kroz projekte zelene energije, dok bi se paralelno tražio strateški partner koji bi, tvrdi Rabrenović, uz stroge garancije i poštovanje ekoloških i radnih standarda, mogao da obnovi proizvodnju čelika na održiv način i tvrdi da kroz taj dualni pristup, Željezara ima priliku da postane model transformacije i simbol industrijske obnove, umjesto da ostane spomenik propalih privatizacija.

Za inženjera Vladimira Mrvaljevića koji je u Željezari stekao penziju priča da će “žiška” ponovo proizvoditi čelik, je potpuno neostvarljiva.

Sa druge strane, sindikalni predstavnik Ivan Vujović tvrdi suprotno. Kaže, da radnici nijesu živjeli nikad bolje. Između prije i sad stoji jedna crta koja pokazuje da je sada zaposleno tek 250 radnika a 90-ih je iz pogona Željezare izlazilo nekoliko hiljada ljudi, da se tada izlivao čelik a sada se sakuplja energija.

Za Bisnis.me govore o nadanjima, usponima i padovima giganta ne samo Nikšića, Crne Gore, SFRJ, već preduzeća koje je stajalo rame uz rame sa evropskom konkurencijom.

“Mislim da je trebalo naći partnera iz Zapadne Evrope koji je proizvođač čelika. Ovi svi koji su se javljali na tendere, ipak, nemaju iskustva sa proizvodnjom čelika i to je jedan od razloga što nije pokrenuta proizvodnja u ovom periodu”, tvrdi nekadašnji direktor nikšićkog proizvođača čelika, Vojin Đukanović.

On nije optimista da će se uskoro naći strateški partner koji bi bio zainteresovan da pokrene tu proizvodnju, “posebno iz razloga što je visokostručni i stručni kadar otišao iz Željezare i mislim da radnici koji su tamo nemaju određena znanja za proizvodnju čelika jer to traži sposobno rukovodstvo i radnike određenih kvalifikacija”, a toga, tvrdi Đukanović, sada nema jer se za ministra biraju ljudi bez ikakvog iskustva u prethodnom periodu.

Upitan da prokomentariše neuspjeh ili nesnalaženje turske kompanije Toshcelik, o kojoj se svojevremeno pričalo da je spas za nikšićku fabriku, te da li, nakon godina lutanja, ima nade, Đukanović, kao ekonomista, inženjer i poznavalac Željezare, kaže da mu je žao što se turskom partneru nije dala prilika da nešto učini već je nakon brzo stvorenog proizvodnog gubitka i napustio. Uvjeren je da nijesu imali dovoljno podrške vladajućih struktura iz Crne Gore.

“Ukoliko se ne nađe ozbiljan proizvođač sa Zapada, Željezara nema perspektivu. Treba resorno ministarstvo da je mnogo aktivnije, a pitanje je da li oni imaju stručni kadar da to obavlja”, kazao je Đukanović.

Specijalizacija umjesto masovne proizvodnje i iskren pristup socijalnim pitanjima

“Umjesto proizvodnje standardnih šipki, Željezara bi trebalo da se usmjeri na specijalne čelike i otkovke. To su proizvodi koji se koriste u mašinogradnji, energetici i alatnoj industriji, i koji donose veću maržu”, kaže Rabrenović  i ističe da Evropska unija od naredne godine uvodi CBAM (Carbon Border Adjustment Mechanism), što će penalizovati proizvode s visokim ugljeničnim otiskom.

Stoga je, navodi, ključno uložiti u modernizaciju peći i tehnologiju za proizvodnju „zelenog čelika“ ako se želi izvoz na tržište EU.

“Socijalna pitanja sadašnjih i bivših radnika trebaju biti u vrhu agende odgovorne vlasti. Pitanja od značaja za radnike više ne smiju biti samo deklarativna, već moraju biti suštinski prioritet u svim modelima koje će se primijeniti. Bez toga, oporavak Željezare nije moguć”, ističe Rabrenović, navodeći da kroz taj dualni pristup, Željezara ima priliku da postane model transformacije i simbol industrijske obnove, umjesto da ostane, kako ističe, spomenik propalih privatizacija.

Budućnost Željezare nema samo jedno rješenje

“Prvi korak je stabilizacija fabrike i radnika kroz projekte zelene energije, dok bi se paralelno tražio strateški partner koji bi, uz stroge garancije i poštovanje ekoloških i radnih standarda, mogao da obnovi proizvodnju čelika na održiv način. Kroz ovaj dualni pristup, Željezara ima priliku da postane model transformacije i simbol industrijske obnove, umjesto da ostane spomenik propalih privatizacija. Za ovo je neophodna odgovorna i stručna ekseprtiza, vlast koja bi konačno imala iskrenu želju da obnovi i održi jedan od ekonomskih simbola Crne Gore. Prije svega neophodna je iskrena polititička podrška koja bi bila oslobođena partijskih trgovina u koje ubrajamo i partijska zapošljavanja i dovođenjena upravljačke pozicije partijskih uhljeba koji po pravilu nemaju kompetencija za ovakav posao”, uvjeren je dr Jovan Rabrenović iz Instituta  ekonomskih nauka.

Vladimir Mrvaljević je radni vijek proveo u Željezari, zna kaže, kako je disao svaki pogon. Tvrdi da je neostvarljiva priča da se u njoj ponovoi proizvodi čelik, za to navodi nekoliko činjenica.

“Kako nabaviti staro gvožđe, koje je osnovna sirovina za proizvodnju čelika? U ranijem periodu u SFRJ niko nije mogao prodati staro gvožđe, a da ga ne proda Željezari, pri čemu je cena bila prihvatljiva jer je tada postojala „dogovorena“ ekonomija. Drugo, oprema za proizvodnju čelika je potpuno zastarela. Trebalo bi uložiti ogromna sredstva za novu opremu koja bi nas učinila konkurentnima na svetskom tržištu. Treće, kako pokrenuti proizvodnju kad nemamo kadra i sigurno ga ne možemo obezbediti”, nabraja Mrvaljević i ističe da ranije u SFRJ, niko u privredi nije mogao kupiti čelik, a da to nije bilo iz Željezare.

Mrvaljević zaključuje da ko ima kapital, ima i pameti, i samim tim nije lud da (ponovo) pokreće Željezaru.

Da li zbog traganja za novim investitorima ili stručnim kadrom tek Elektroprivreda nakon jednostranog raskida ugovora sa švajcarskom kompanijom 8B Capital, još nije donijela odluku o budućnosti pogona Čeličane i Kovačnice u okviru Željezare u Nikšiću. Kompleks ipak ne zjapi prazno već se dobrim dijelom koristi za energetske projekte.

Trenutno analiziraju iskorišćavanje proizvodnih kapaciteta  te da li je opravdano ići u pravcu novog tendera.

“Proizvodnja konstrukcija i potkonstrukcija za solarne panele, proizvodnja betonskih blokova, montaža blokova i montaža konstrukcija (odvija se i dalje)”, kazao je predsjednik reprezentativnog sindikata Ivan Vujović, ističući da je trenutno stalno zaposleno 250 radnika, a 15 ugovorom o radu.  

Dr Jovan Rabrenović upozorava da iznad svega treba voditi računa o osiguravanju budućnosti za radnike Željezare koji su, kaže, i najveće žrtve čestih neuspjelih transformacija ovog nekadašnjeg industrijskog giganta.

“Više puta su pitanja od značaja za radnike bila samo deklarativno u prvom planu, a suštinski na začelju svih koji su bili uključeni u rješavanje pitanja Željezare od vlasti do investitora. Socijalna pitanja sadašnjih i bivših radnika trebaju biti u vrhu agende odgovorne vlasti u slučaju svih modela koje će primijeniti”, istakao je Rabrenović.

Iz Sindikata poručuju da je Željezara sada na stabilnim nogama nakon što je tri decenije promijenila više vlasnika koji su, kako je istakao prvi čovjek te radničke asocijacije Ivan Vujović, samo dolazili i uništavali imovinu Željezare, odnosili ogroman novac, a radnike ostavljali na cjedilu.

“Poslije kolektivnog otpuštanja od strane turskog Tosjali Holdinga i protesta i štrajka radnika EPCG je kupila imovinu Željezare i ponovo zaposlila 250 radnika. Da bi se što bolje valorizovala imovina Željezare raspisan je tender za pogone Čeličana i Kovačnica. Posle završenog tendera najbolje rangirana kompanija je bila 8B Capital s kojom je raskinut ugovor u maju jer nijesu ispunjavali obaveze po osnovu zakupa i obaveze prema radnicima. Ono sto je najvažnije i najbitnije radnici ne zavise od bilo kog tendera ili novog investitora, već isključivo od svog rada”, kazao je Vujović.

On naglašava da su trenutno svi angažovani na proizvodnji konstrukcija i potkonstrukcija za solarne elektrane te da uspijevaju da vraćaju sve dugove (prema Poreskoj upravi, matičnoj kompaniji…).

O značaju Željezare “Boris Kidrič” penzionisani inženjer Vladimir Mrvaljević sročio je u knjizi “Gigant u sjećanjima” . Za Biznis.me kaže da nije uveličao niti jednom riječju, jer je Željezara bila fabrika kadrova, koja je, navodi, školovala generacije, kako kroz redovno obrazovanje, tako i kroz rad u fabrici, od najnižih do najviših nivoa, pružajući nevjerovatne mogućnosti za usavršavanje i postizanje vrhunskih uspjeha u različitim oblastima.Željezara je dijelila stanove i stambene kredite, što je omogućavalo siguran život, bez brige da i oni koji dobiju otkaz, budu zaštićeni. Zapošljavala je oko 7.400 radnika, a njen rad je razvijao sve segmente života u Nikšiću, Crnoj Gori i šire.

Kako kaže dr Rabrenović, Željezara je, ipak, danas ključna iz nekoliko razloga.

“Prvo zbog radnih mjesta i lokalne ekonomije, jer u gradu u kojem je industrija tradicionalno dominantna, Željezara i dalje pruža stabilnost za oko 250 radnika i ima veliki uticaj na lokalne dobavljače i usluge. Željezara čini svojevrstan multiplikator prihoda kojim se značajno uvećava standard cijelog Nikšića. Drugo, njen industrijski kapaciteti: Fabrika posjeduje pogone za proizvodnju čelika i kovanja, a što je ključno, njen kompleks je idealan za proizvodnju „zelenog čelika“ ukoliko se osigura stabilno snabdijevanje energijom. I teće, vrlo važno je potencijal za energetsku tranziciju: Pogon ima idealnu lokaciju i infrastrukturu za implementaciju solarnih i baterijskih sistema, što je u skladu sa globalnim trendovima dekarbonizacije”, objašnjava dr Jovan Rabrenović.     

Šta su predložena rješenja i šta prije novog tendera?

“Željezara Nikšić je prošla pun krug, od državnog giganta do propale privatizacije, da bi se na kraju ponovo vratila u naručje države. Njena priča je slojevita, prožeta ekonomskim neuspjesima, finansijskim skandalima i socijalnim pritiscima. Nije riječ o jednostavnoj poslovnoj propasti, već o naslijeđu planske ekonomije koje se sukobilo sa realnošću globalizovanog tržišta. Neuspjesi pod vlasništvom MNSS-a i Tosyalija potvrđuju da tradicionalni model poslovanja u tim okolnostima nije bio održiv. U svjetlu neuspješnih privatizacija, država, posredstvom Elektroprivrede Crne Gore donijela je stratešku odluku da ponovo preuzme Željezaru. Međutim, ključni preokret leži u tome što EPCG nije kupila fabriku radi tradicionalne proizvodnje čelika, već je vide kao stratešku imovinu za razvoj obnovljive energije. EPCG je pokrenula hibridni model, sa dvije paralelne strategije”, objašnjava Rabrenović.

Naš sagovornik predočava dva plana:

• Primarni plan: Preusmjeravanje Željezare u centar za zelenu ekonomiju. Na krovovima fabrike i na njenom zemljištu planira se instalacija velikih solarnih panela, a lokacija se tretira kao idealna za skladištenje energije i potencijalnu proizvodnju opreme za solarne elektrane. EPCG ulaže u sanaciju zgrada i infrastrukture, što potvrđuje da je primarni fokus na energetskoj tranziciji.

• Plan B (Novi tender za zakup): Iako se EPCG strateški okreće solarnoj energiji, istovremeno je pokrenut tender za dugoročni zakup pogona Čeličane i Kovačnice. Međutim, ovaj tender je postavljen sa izuzetno strogim uslovima, sa ciljem da se spriječe greške iz prošlosti. Potencijalni investitori moraju da ponude detaljan investicioni plan, bankarske garancije i da se obavežu na poštovanje socijalnog paketa i očuvanje radnih mjesta. Ovi uslovi su ključni, jer se na taj način traži isključivo kredibilan partner, a ne neko ko bi ponovio priču o pljačkaškoj privatizaciji”, objašnjava za biznis.me dr Jovan Rabrenović Instititut ekonomskih nauka.