Ribari ne pristaju na zatvaranje Poglavlja 13. bez rješavanja njihovog statusa

Crna Gora je, prema najavama Vlade, pred zatvaranjem poglavlja 13 – Ribarstvo za pristupanje EU. To bi trebalo da raduje ribare, ali njima nije do slavlja jer, kaže za portal Biznis.me Marko Kise, predsjednik Nacionalnog udruženja proizvođača ribe Crne Gore, da država nije riješila ni jedan njihov zahtjev koji bi olakšao život na moru. Ističe da su problemi, sa kojima se suočavaju, odavno riješeni u zemljama Evropske unije.

“Svi ribari u Crnoj Gori su za ulazak u EU i kamo sreće da smo ušli mnogo prije. Ali sa ovakvim odnosom države prema ovoj važnoj grani privrede, to nećemo dozvoliti. Smatramo da nije pošteno, humano i da nije evropska praksa da zatvori poglavlje 13, a da prethodno ne upozori našu državu da probleme u ribarstvu mora riješiti u skladu sa pravilima EU prije njegovog zatvaranja. Ako ja Briselu bitna samo morska teritorija Crne Gore, a ne problemi, interesi i poštovanje zakonskih propisa usklađenih sa njihovim normama, onda ribari iz Crne Gore u potpunosti razumiju politiku proširenja EU”, istakao je Kise.

Napominje da je Ministarstvo poljoprivrede šumarstva i vodoprivrede sa tim dobro upoznato. Ribari su, prije dva mjeseca, pisali pregovaračima iz Evropske unije, jer smatraju da oni ne znaju za “njihovu muku”. No, do dan danas nijesu dobili odgovor.

“Na sastanku sa ministrom poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Vladimirom Jokovićem dogovorili smo još u septembru da se formira Radna grupa koja bi riješila sve probleme u ribarstvu. Iz medija smo od njega, prije neki dan, saznali da uopšte “ne žuri sa formiranjem radne grupe, te da mu nije jasno što to ribari traže”, navodi Kise.

Minulog mjeseca, u ime Nacionalnog udruženja prerađivača ribe, naš sagovornik se obratio delegaciji EU u Crnoj Gori, odnosno ambasadoru Johanu Satleru, da ih primi na razgovor kako bi ga upoznali sa stvarnim stanjem i problemima u crnogorskom ribarstvu, i zaustavili zatvaranje poglavlja 13. dok se ne riješe njihovi, kako tvrdi, brojni problemi.

“Skoro će mjesec, a nikakvog odgovora od ambasadora nema. Zbog toga smo pomoć potražili od ombudsmana Roberta Šumana, pisali smo i evropskoj komesarki za proširenje Marti Kos i Komesaru za ribarstvo pri EU Kostasu Kadisu. Na kraju smo bili prinuđeni da se obratimo i Toninu Piculi, članu Evropskog Parlamenta iz Hrvatske”, navodi Kise. Nada se da će Evropski Parlament prepoznati njihove nedaće i tražiti od nadležnih u Crnoj Gori da prvo riješi probleme ribara pa tek onda zatvori poglavlje 13. – Ribarstvo.

Ribari, kaže sagovornik Biznis.me Marko Kise, neće dozvoliti da se zatvori poglavlje 13, jer nemaju osnovni uslov – ribarske luke. U mnogim gradovima se dovijaju na različiite načine da usidre brodove i koče, a zavisi od raspoloženja lokalne zajednice ili privatnika. U najgoroj poziciji su, tvrdi, ribari u Boki.

Ribari bez luke kao mornar bez mora

„Zamislite državu u kojoj je ribarstvo, pored drugih privrednih grana, strateški značajno, a ribari nemaju luke. Mislim da EU ne može prihvatiti činjenično stanje jer je prosječna starost ribarskih brodova u Crnoj Gori 32 godine koji samim tim nemaju dovoljan nivo bezbjednosti. Nemamo dje da remontujemo brodove, nedostaje radna snaga, posada je neobučena…“ dug je spisak problema, kaže naš sagovornik.

Naglašava da je gorećiproblem to što ribari nemaju infrastrukturu za iskrcaj i preradu ribe.

„Vlada je usvojila strategiju Ribarstva na period od pet godina, a mi ništa o tome ne znamo, niti smo učestvovali u izradi kao dio Radne grupe, niti nas je iko išta pitao prilikom izrade Zakona o ribarstvu. Zamislite da o tim temama raspravljaju ljudi koji se bave stočarstvom, a koji se nikad nijesu otisnuli barkom na pučinu, i mnogi ne znaju ni da plivaju“, uvjeren je Kise.

Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede postavilo je na više lokacija aparate za vaganje ribe, ledomate i vođenje elektronske evidencije ulova ribe a isti nijesu priključeni na elektro i vodovodno mrežu, a lokacije su, kaže Kise, potpuno nedostupne ribarima.

„U Boki su postavljeni na mjestima gdje se najmanje ribari, a tamo gdje treba njih nema. Nije mi jasno kako su to i postavili jer mora postojati prostorni plan. Recimo Risan i Kotor nemaju, ima Bigova, ima Tivat. Ko živi u Krašićima mora da ide u Tivat, a ovi sa Rose moraju u Zeleniku ili Škver da izvagaju ribu. To je smiješno i za laika, a ne ljude koji se profesionalno bave ovim poslom. U Hrvatskoj se tome ne mogu načuditi“, objašnjava naš sagovornik i poziva nevladine organizacije da ispitaju vrijednost i proceduru kupovine tih uređaja.

Luka Lazure pred tužilaštvom

Ribari u Ulcinju se dovijaju na različite načine, u Baru imaju dobru volju Luke Bar koja ima ustupa određeni broj vezova, nešto malo ima i u Budvi. A Herceg Novi ima samo na papiru Luku Lazure u koju, kaže Kise, ne smiju ni privirit od 2019. godine.

„Sve bi nam bilo lakše da imamo gdje usidriti brodove. Trebalo je 2018. godine da uđemo u luku Lazure, u Meljinama, ali investitor odbija, i do dan danas neće da ispoštuje Ugovor koji je potpisan sa Vladom Crne Gore. Tu jasno piše da je Luka Lazure, ‘luka nautičkog turizma i ribarska luka’. Da je sreće država bi raskinula koncesiju jer nije ispoštovan ugovor“, objašnjava Kise.

On očekuje da će tužilaštvo ubrzo riješiti taj problem, jer se izvodi supervještačenje. Ima predlog za resornog ministra.

„Nek prošeta do mora i vidi ribarske barke uz mandraće, a onda produži do Luke Drač, u Albaniji, koja ima najsavremeniju ribarsku luku sa 200 i više vezova, na kojoj zavide i razvijenije evropske zemlje, pa tek onda neka traži zatvaranje poglavlje 13“, koje se, uvjeren je Marko Kise, predsjednik Nacionalnog udruženja proizvođača ribe Crne Gore, nije moglo otvoriti, a ne da razmišljaju o njegovom zatvaranju, a da bi ribari bili najsrećniji da je ta oblast uređena.

Što podrazumijeva Poglavlje 13 – Crnogorski ribari da gledaju kako drugi love

Poglavlje 13 – Ribarstvo, tretira pitanje izgradnje ribarskih luka i ono je otvoreno na Međuvladinoj konferenciji u Briselu 30. juna 2016. godine. U okviru tog poglavlja Crna Gora ima obavezu da ispuni dva završna mjerila, od kojih je prvo da usvoji zakonodavni okvir koji obezbjeđuje značajan stepen usklađenosti sa pravnom tekovinom EU za oblast ribarstva i da osigura da je u stanju da u potpunosti primjenjuje Zajedničku ribarsku politiku nakon pristupanja. Drugo mjerilo predviđa da država znatno ojača administrativne, inspekcijske i kontrolne kapacitete koji se zahtijevaju Zajedničkom ribarskom politikom i da osigura da će zahtjevi EU, koji se tiču inspekcije i kontrole, biti u potpunosti ispunjeni na dan pristupanja.

Iz Nacionalnog udruženja proizvođača ribe Crne Gore za portal Biznis.me kažu da ništa nije ispunjeno po tom pitanju. Evropske institucije se, navode, o tome najbolje mogu uvjeriti na terenu.

„Što ćemo mi njima, ovakvi u Evropu. Nemamo ni infrastrukturu ni logistiku, jedino nas mogu prihvatiti da gledamo kako drugi love“, poručuje Kise.

Ribari prijete blokadom kopna i mora

„Činjenica da je pred tužilaštvom ‘borba’ da ribari koriste luku prema Ugovoru države i koncesionara, i da nema pomaka šest godina dovoljno govori kolika je briga Crne Gore za ribare. Nude nam projekat Midas i mogućnost povrata do 80 odsto uloženih sredstava u remont, a većina ribara nije u mogućnosti da obezbijedi velika sredstva za sam remont. Bolje da nam daju po povoljnijoj cijeni gorivo. Da ne govorimo o smanjenju stope poreza na dodatu vrijednost (PDV) prilikom kupovine novih brodova i repromaterijala potrebnog za popravku plovila. Mi smo treća ruka, nakon Tajlanda, Italije i Hrvatske kad kupujemo, i to nam dođe tri puta skuplje“, objašnjavaju iz Udruženja.

Oni ukazuju na problem znatnog smanjenja ribe zbog, kako tvrde, kruzera u Boki koji plaše ribu, pa se izlov u velikoj mjeri smanjio. Tražili su i obeštećenje.

„Ako i dalje ostanu gluvi na naše zahtjeve, blokiraćemo saobraćajnice kroz Boku, ali i kad krene sezona kruzera pregraditi Bokokotorski zaliv, što je legitimno. Svijet treba da vidi da ne postoje samo somalijski ribari, nego i crnogorski koji su nezadovoljni i koji se bune“, poručio je Kise, naglašavajući da je vremena i strpljenja sve manje, a za to vrijeme susjedne države to maksimalno koriste za svoje resurse.