Nekadašnja fabrika „19. decembar“ koja je proizvodila protivgradne rakete nalazi se u gusto naseljenom dijelu Podgorice, gdje su, osim brojnih stambenih objekata smješteni osnovna škola i dva vrtića. Rušenje nekoliko objekata je počelo, ali i brzo zaustavljeno jer je fabrika izgrađena od azbestnog materijala, koji je prema riječima naših sagovornika kancerogen. Stariji mještani su nam ispričali da su svjedoci gradnje fabrike kada je u tonama korišćen azbest.
„I to ne samo krovne azbestne ploče, već i cijevi su utkane u zidove od tog materijala. Zamislite sada kolika je to količina otrova u vazduhu, a u neposrednoj blizini su vrtići, škola i više hiljada ljudi tik uz ogradu fabrike“, ispričao nam je jedan od mještana koji naglašava da niko u tom kraju nije protiv rušenja, jer je zgrada oronula i opasna, ali traže mjere predostrožnosti.
Biolog Vuk Iković upozorava da je ovdje nemoguće klasično rušenje bagerom jer se, objašnjava, azbestna vlakna pri lomljenju raspršuju, brzo šire vazduhom i predstavljaju ozbiljan zdravstveni rizik.
„Zato se primjenjuju posebne procedure i zakonski protokoli. Cistjerna bi trebala da kvasi zidove prilikom rušenja, a da ne pričamo o tome da bi i radnici koji sprovode to rušenja morali da imaju posebna zaštitna odijela i specijalne maske.“
Građanski aktivista Aleksandar Dragićević kaže da u Crnoj Gori postoji Pravilnik o upravljanju otpadom od opasnih materijala ali se, kaže, ne poštuje.
„Azbestna vlakna su jedna od najopasnijih koja postoje u građevini i generalno. U bivšoj Jugoslaviji postojale su dvije fabrike (koje su proizvodile ovakav materijal) – popularnija se zvala Salonit iz Splita i upravo tako i zovemo ove ploče. Te fabrike su prestale sa proizvodnjom devedesetih godina, a u Evropskoj uniji je azbest potpuno zabranjen od 2005. godine“, objašnjava Dragićević naglašavajući da azbest izaziva između ostalog i azbestozu, trajno i nepovratno stanje koja stvara ožiljke na plućima, a kasnije i kancer.
Azbestna vlakna kada se udare, oštete, slome, glođu, jednostavno se disperzuju u vazduhu, ulaze u pluća ona su toliko mala, mikroskopskog nivoa, da stvaraju nepovratnu štetu.
Sa Dragićevićem je saglasan i Milorad Mitrović, izvršni direktor Ekološkog društva „Breznica“.
„Problem je dublji i sistemski, jer u Crnoj Gori je prisutno evidentno neznanje na ključnim mjestima donošenja odluka, ali i opšta neodgovornost na svim nivoima vlasti. Niko ni za šta ne odgovara, niti iko ikoga poziva na odgovornost. Crna Gora i Bosna i Hercegovina su jedine zemlje bivše Jugoslavije u kojima azbest još uvijek nije zabranjen“, istakao je Mitrović i pozvao nadležne institucije da hitno obustave radove rušenja, dok se ne izrade sve zakonom predviđene studije i procjene rizika, da sve dokumente učine javno dostupnim, obezbijede stručni, nezavisni nadzor nad svim fazama bezbjednog uklanjanja i zbrinjavanja azbesta.
Mitrović naglašava da proces rušenja objekata u krugu bivše fabrike „19. decembar“, koji sadrže azbest zahtijeva hitnu identifikaciju svih materijala, angažovanje licenciranih izvođača za rad sa azbestom, upotrebu odgovarajuće respiratorne i lične zaštitne opreme u skladu sa standardom EN 529, jasno definisanu lokaciju i način trajnog zbrinjavanja otpada. Objašnjava koliko je azbest opasan.
„Azbest je vlaknaste strukture i sastoji se od nekoliko minerala. Glavni oblici su: krizotil (bijeli azbest), krokidolit (plavi azbest), azbestni grunerit (braon azbest), akrinolit, antofilit i tremolit. Prva tri oblika su najčešće korišćena u komercijalne svrhe. Iako su poznati po boji, azbest se ne može pouzdano identifikovati bez laboratorijske analize. Sve kombinacije azbesta svrstane su u Klasu 1 karcinogena – supstanci za koje je dokazano da izazivaju rak kod ljudi. Azbest je naročito opasan kada se njegova mikroskopska vlakna oslobode u vazduh, jer su nevidljiva golim okom i lako se udišu. Jednom udahnuta, ta vlakna mogu ostati u plućima decenijama i dovesti do teških oboljenja kao što su azbestoza, rak pluća i mezoteliom, neizlječivi rak pleure ili peritoneuma koji u najvećem broju slučajeva dovodi do smrti u roku od 12 do 18 mjeseci od postavljanja dijagnoze“, navodi za naš portal Mitrović i objašnjava da evropska direktiva 83/477/EEC, izmijenjena Direktivom 2003/18/EC, propisuje da izloženost radnika mora biti ispod 0,1 vlakna/ml za sve vrste azbesta.
Međutim, naučno je potvrđeno da ne postoji prag ispod kojeg rizik od karcinoma apsolutno ne postoji, zbog čega je obaveza države da primjenjuje princip maksimalne predostrožnosti.
Mitrović: Crna Gora bez sistemskog pristupa upravljanja otpadom
U Evropi je hiljade slučajeva oboljenja godišnje povezano sa izloženošću azbestu. Za to je, tvrdi sagovornik našeg portala, država dužna da spriječi novu generaciju oboljelih, a ne da naknadno konstatuje posljedice.
„Nažalost, dosadašnja praksa u Crnoj Gori pokazuje zabrinjavajući nedostatak sistemskog pristupa upravljanju opasnim otpadom. Naša država je, pored Bosne i Hercegovine, druga država bivše Jugoslavije u kojoj azbest još uvijek nije u potpunosti zabranjen za upotrebu. I danas se suočavamo sa infrastrukturom koja sadrži azbest, uključujući kilometre azbestnih cijevi u okviru vodovodnog sistema u Pljevlja, pa i u nekim drugim gradovima, što predstavlja dugoročan rizik po zdravlje stanovništva.Umjesto jasne strategije i odlučne akcije, svjedočimo potpunoj institucionalnoj pasivnosti. Resorno Ministarstvo ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera ne pokazuje dovoljno vizije niti senzibiliteta da, na osnovu zvaničnih i nezvaničnih informacija koje se pojave u javnosti, pravovremeno reaguje. Ekološka inspekcija se, prema iskustvu iz ranijih slučajeva, vrlo teško i mučno odlučuje da preuzme bilo kakvu odgovornost i dosljedno sprovede nadzor nad ovako rizičnim zahvatima, ali to im ne smeta da redovno uzimaju platu. Problem je dublji i sistemski, jer u Crnoj Gori je prisutno evidentno neznanje na ključnim mjestima donošenja odluka, ali i opšta neodgovornost na svim nivoima vlasti. Niko ni za šta ne odgovara, niti iko, ikoga poziva na odgovornost. Upravo takav ambijent stvara prostor da se i ovako opasni projekti sprovode bez pune transparentnosti i bez adekvatne zaštite javnog interesa i zdravlja građana“, objašnjava Milorad Mitrović, izvršni direktor Ekološkog društva „Breznica“.
Pročitajte još:
Fabrika „19. decembar“ samo je jedan u nizu problema, upozorava građanski aktivsta Aleksandar Dragićević.
„Na Zabjelu sam vidio oko 1.000 kvadrata pokriveno ovim azbestnim pločama i, vjerovali ili ne, ruše mehanički. To se definitivno ne smije raditi na taj način već se u skladu sa pravilnikom mora bez ikakvog lomljenja ili grebanja odlagati, ručno polagati u kutije ili posebne vreće i potpisati se poseban ugovor sa deponijom kako bi se one tamo zakopavale. Bilo kakav vid lomljenja je opasnost za javno zdravlje i bile bi čak dvije krivične prijave – jedna o šteti životne sredine i ugrožavanju javnog zdravlja, a druga o nelegalnom i opasnom odlaganju opasnog otpada. Postoji još jedno gradilište u najavi. Kasarna u Zagoriču koja će brzo da se ruši i nadležni bi morali da pokažu poseban senzibilitet kako bi se na pravilan način ovaj azbest odlagao“, objašnjava Dragićević.
Od ranije planske dokumentacije da će na mjestu nekadašanje fabrike „19. decembar“ biti objekti namijenjeni obrazovanju, nauci i socijalnoj zaštiti, zelene površine, i sportsko rekreativni prostor, nema ništa jer sve je izvjesnija izgradnja stambene zgrade privatnog investitora. Mještani tog podgoričkog naselja sada su u stanju „od sjaja do očaja“, jer nepropisno rušenje velikog broja azbestnih ploča prijeti njihovom zdravlju.
Rušenje fabrike protivgradnih raketa „19. decembar”, izgrađene prije 46 godina, u doba kad su se hale dizale brzo i bile zamajac industrije i zapošljavanja velikog broja radnika, teško je pao generaciji radnika koji su zatvorili njenu kapiju. Fabrika je protivgradnim raketama snabdijevala bivšu Jugoslaviju a izgrađena je idejom da se grad brani od “grada”, i sačuvaju vinogradi i njive. Iz pogona je izašla TG-10, osnovna protivgradna raketa koja je išla na visinu od 10 kilometara.
Potražnja za njom bila je velika. Imali su ponudu iz Rusije i Italije, ali zbog drugih okolnosti ostala je samo za Jugoslaviju. Proizvodili su skoro 50 hiljada takvih raketa godišnje. Rat u bivšoj Jugoslaviji zakucao je i na vrata ove fabrike, pa je tada i prestala proizvodnja.
Sjećanje na fabriku
Umjesto kapije na kojoj su radnici prijavljivali dolazak na posao, ispisanih naloga, alata i mimoilaženja na kapiji u smjenama, stoje bageri i gomile šuta. Polupolomljeni krovovi, limovi i šupljine podsjećaju da se tu nekad ozbiljno radilo. Zubu vremena prkosi visoki dimnjak od cigala podsjećajući na kraj jedne epohe. I svi su fabriku prepoznavali baš po njemu, bio je orjentir mnogima koji prolaze kroz taj dio grada. To mjesto je bilo dio identiteta Podgorice, i vremena kada se vjerovalo da svaka hala znači sigurnost mnogih porodica.
Iako oni koji su tu hljeb zarađivali žale za prošlim vremenima, i vjeruju da je fabrika mogla i imala potrebu opstati, žele da na njenom mjestu butu objekti od koristi građanima, poput škola, vrtića, doma zdravlja, vrtića, sportskih terena… No, izgleda da je to samo pusta želja. Uz ogradu ostataka fabrike niču tri nova stambena objekta.
U ovom trenutku ostao je još dio fabrike i dimnjak koji će, kako kažu, ovih dana biti srušen.
Rušenje dimnjaka za bivšeg radnika Ranka Gazdića je mjesto gdje ga vežu posebne uspomene na više polja, posebno porodičnom. Teško mu je kad gleda kakao bageri ruše dio po dio, kad padne dimnjak, srušiće se i uspomene na lijepo provedene dane.
Zna da će tragovi i ove, kao i mnogih fabrika, biti pokriveni šljunkom, a na njima podići novi zidovi nekog drugog značenja. Razlog njegove, ali i zabrinutosti mještana leži u činjenici da je, između ostalih materijala, za gradnju fabrike korišćen i azbest, koji je kancerogeni materijal, te da se rušenju takvih objekata mora pristupiti na drugačiji način.
