Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) objavila je svoj najnoviji godišnji izvještaj o projekcijama energetske tražnje i nuklearnih kapaciteta do 2060. godine.
U „visokom scenariju“ (High Case), IAEA predviđa da bi globalni nuklearni kapaciteti mogli više nego da se utrostuče – sa trenutnih 377 gigavata na čak 1.284 gigavata do 2060. godine.Ovo je, inače, šesta godina zaredom kako IAEA podiže svoje dugoročne procjene rasta. Prema istom scenariju, do 2050. godine očekuje se 1.045 gigavata, što predstavlja povećanje u odnosu na prošlogodišnju prognozu od 992, prenosi eKapija.
Kada je riječ o malim modularnim reaktorima (SMR), izvještaj predviđa da bi oni do 2060. godine mogli da obezbijede do 284 gigavata kapaciteta u visokom scenariju. Uz pretpostavku prosječne snage od 250 do 300 megavata po reaktoru, to bi odgovaralo brojci od 946 do čak 1.136 novih jedinica širom svijeta.
Regionalni udjeli, produžetak vijeka i finansijski preokret
Projekcije IAEA prvi put daju regionalni uvid u raspodjelu SMR jedinica: čak 60% novih nuklearnih kapaciteta u Sjevernoj Americi bi moglo doći iz SMR tehnologija, dok bi SMR mogli činiti oko 40% svih novih kapaciteta u Jugoistočnoj Aziji i Latinskoj Americi.
Pored gradnje novih elektrana, ključni stub rasta jeste produžetak rada postojećih reaktora. Prema riječima stručnjaka IAEA, produženje radnog vijeka predstavlja najisplativiji način za obezbjeđivanje bazne energije sa niskim emisijama. U visokom scenariju, oko 70% trenutno aktivnih reaktora i dalje će biti u pogonu 2060. godine.
Agencija takođe skreće pažnju na preokret u stavu međunarodnih finansijskih institucija (poput Svjetske banke i Azijske razvojne banke), koje ponovo razmatraju finansiranje nuklearnih projekata usljed zabrinutosti za energetsku bezbjednost i stabilnost cijena nakon kriza iz 2022. godine.
„Optimizam spram industrijske realnosti SMR-a“
Portal Nuklearna perspektiva komentariše da, „iako najnoviji izvještaj IAEA jasno oslikava globalni povratak nuklearnoj energiji usljed pritisaka na energetsku bezbjednost, brojke koje se plasiraju u vezi sa malim modularnim reaktorima zahtijevaju ozbiljnu dozu kritičke zadrške. Predviđanje o blizu 1.000 SMR jedinica do 2060. godine djeluje nam previše optimistično i odsječeno od trenutnih industrijskih i ekonomskih pokazatelja“.
Tri ključna faktora pozivaju na oprez pri tumačenju ovih projekcija, smatra portal:
– Jaz između faze dizajana i komercijalnih elektrana: tržište je trenutno preplavljeno sa više od 100 različitih konceptualnih dizajna SMR-a, ali broj operativnih jedinica ili onih u izgradnji ostaje minimalan (uglavnom u Rusiji i Kini). Očekivati da se iz faze demonstracionih prototipova pređe u masovnu fabričku štancu od hiljadu jedinica zahtijeva nepostojeću regulatornu harmonizaciju i gotovo nemoguće brzu izgradnju novih lanaca snabdijevanja.
Pročitajte još:
– Problem ekonomije obima (Economy of Scale): osnovni ekonomski zakon nuklearne energije decenijama favorizuje gigavatne reaktore – troškovi zaštitne zgrade, mrežnog priključka, licenciranja i bezbjednosnih sistema ostaju ista i kada instalirate reaktor sa 1.200 i onaj sa 300 megavata smage. Pravi izazov za male modularne reaktore će biti da ponudi konkurentnu cijenu po instalisanom megavatu u poređenju sa reaktorima velikog kapaciteta, što je bez masovne narudžbine identičnih modela vrlo vjerovatno nemoguće.
– SMR je „nišni proizvod“, a ne zamjena za reaktore velikog kapaciteta: SMR ima jasnu ulogu u specifičnim i marginalnim slučajevima – poput izolovanih industrijskih klastera ili naselja, zabačenih rudnika, desalinacije vode ili zamjene starih kotlova u termoelektranama na ugalj gdje mreža ne može da prihvati gigavatni reaktor (mada i za ovo poslednje izražavamo ozbiljne sumnje). Međutim, za dekarbonizaciju elektroenergetskih sistema gigavatni reaktori III+ generacije (poput AP1000, EPR, VVER ili APR1400) ostaju jedina dokazana i ekonomski opravdana opcija za masovnu proizvodnju bazne energije.
Zaključak je jasan, ocjenjuje Nuklearna perspektiva: prognoze o „SMR revoluciji“ koje plasiraju međunarodne organizacije možda su odveć optimistične te prijete da možda čak i skrenu pažnju i finansijske resurse sa onoga što funkcioniše danas – a to su produžetak vijeka postojeće flote i izgradnja dokazanih reaktora velikog kapaciteta.
