Crna Gora je zemlja voda, ima izvorišta, domaće proizvođače i koncesioni okvir za flaširanje vode, ali i dalje ostaje oslonjena na značajan uvoz.
Prema međunarodno uporedivoj trgovinskoj skali za HS4 2201, Crna Gora je u 2024. uvezla vodu u vrijednosti od 16,2 miliona USD, a Srbija je bila ubjedljivo najveći dobavljač sa 14,7 miliona USD.
Taj podatak je važan za sveukupnu sliku i razumijevanje spoljnotrgovinske razmjene, ali nije nešto što nam i domaća statistika već godinama ne sugeriše i upozorava kao da traži reakciju, kazao je u razgovoru za Biznis.me dr Jovan Rabrenović iz Instituta ekonomskih nauka.
„Reakcija države je slaba i protokolarna, takoreći anemična, kao da nadležni ne vide i ne razumiju poraznu statistiku vodne trgovinske razmjene. Upoređujući sa najvažnijom sporednom stvari na svijetu – fudbalom, jer je voda izvor života, a fudbal više od sporta i zabave, možemo reći da su naši vodni potencijali kao perspektivan mlad fudbaler koji ima neslućeni potencijal, ali umjesto da igra, on sjedi na klupi“, objašnjava Rabrenović, naglašavajući da zavisnost od uvoza ne treba objašnjavati nedostatkom resursa, nego strukturom tržišta.
Tržište flaširane vode ne određuje samo kvalitet izvora, već i distributivna mreža
Na malom i sezonski opterećenom tržištu, kao što je crnogorsko, obim i kontinuitet ponude često su jednako važni kao sam proizvod. Turistička koncentracija na primorju dodatno pojačava tu tržišnu logiku. Uvozne vode imaju ono što domaće nemaju, osim kvaliteta koji je na našoj strani, ali to nije i dovoljno i ključno“, naglašava Rabrenović.
Biznis.me: Što to ima uvozna, a nema domaća voda?
J. Rabrenović.: Pitke vode imamo, to su činjenice, ali osim kvaliteta, koji je na našoj strani, potrebno je da izađe u većem obimu na tržište.Presudni su proizvodnja, kontinuitet snabdijevanja, distribucija i sposobnost da se roba dovede tamo gdje je tražnja najjača. U Crnoj Gori je to posebno važno zbog turizma: U 2024. godini ostvareno je više od 15,5 miliona noćenja, a 93,8 ODSTO ukupnih noćenja bilo je u primorskim mjestima. U takvoj strukturi tražnje prednost imaju akteri koji mogu brzo i pouzdano da pokriju primorje u sezoni.
Šta nam kaže trgovačka statistika kada su marže u pitanjU: Uvozna najprodavanija flaširana (negazirana) voda (1,5l) u nabavci košta 0.47 eura, a da je maloprodajna cijena 0,65 eura, te da je marža na njoj 36,48 odsto. Jednostavno posmatrano, radi se o velikoj bruto marži, skoro najvećoj među trgovačkim maržama, koja značajno uvećava nabavnu u maloprodajnu cijenu. Dakle,tržište flaširane vode ne određuje samo kvalitet izvora, već i distributivna mreža, sezonska raspoloživost robe, logistika i prisustvo u maloprodaji i HoReCa kanalu.
Biznis.me: Koliko je učešće domaćeg sektora u proizvodnji vode, može li potisnuti uvoz?
J. Rabrenović: Učešće domaćeg sektora postoji, ali ne dovoljno. Ukupna proizvodnja flaširane vode iznosila je 41,78 miliona litara u 2023, a 44,64 miliona litara u 2024. godini kada je prodato 42,50 miliona litara, od čega 40,90 miliona na domaćem i 1,59 miliona na inostranom tržištu. To znači da domaća industrija postoji i raste, ali da rast proizvodnje, sam po sebi, nije dovoljan da potisne uvoz ako tržišna organizacija nije jednako snažna.
Važno je, međutim, razlikovati planski opis kapaciteta i potencijala vodnog sektora od stvarnog rada proizvodnih pogona.
Biznis.me: Plan za 2026. godinu, sektor voda determiniše kroz sedam fabrika, je li ih realno podstaći na domaćem tržištu?
J. Rabrenović: Sektorski izvještaj za 2024. godinu pokazuje da je proizvodnju imalo šest fabrika, jer „Gorska” iz Kolašina nije radila zbog sanacije. Nije isto kada u sistemu postoji sedam fabrika i kada sve realno proizvode. Razvojni prostor domaćeg sektora zato nije apstraktan, nego vrlo konkretan i u tom smislu najrealniji prostor za rast je u jačoj distribuciji na primorju, boljem prisustvu u turizmu i ugostiteljstvu, aktiviranju postojećih kapaciteta i stabilnijem izlazu na tržište. Taj prostor postoji, ali bez bolje tržišne organizacije i logistike neće se automatski pretvoriti u veći domaći udio ili ozbiljniji izvoz. Najbolji pokazatelj slabog tržišnog udjela domaćih voda u ugostiteljskim objektima je upravo njihova rijetkost na stolovima i u ponudi na menijima i kartama pića.
Crnogorska voda „nije poželjna“ u domaćim lokalima, ili je samo u pitanju loš marketing i jaka logistika, ostaje da se dodatno analizira i utvrđuje.
Biznis.me: Kada je riječ o koncesionim ugovorima, što kaže statistika, a što zbilja?
J. Rabrenović: Operativno gledano, sektor je u prethodne tri godine postao uži. Broj ugovora o koncesiji pao je sa 15 u 2022, na 13 u 2023. i 10 u 2024, dok je broj ugovora za flaširanje pao sa 10 na 8. Nova koncesija za izvor Komunica je dobar primjer zašto se moraju bez dileme razvijati i koristiti postojeći izvorski kapaciteti jer je za to izvorište postojao raniji koncesioni akt, a u 2024. godini pokrenut je postupak raskida. Zatim je u martu 2026. godine pred Vladom bio novi paket dokumentacije za Komunicu, uključujući prijedlog koncesionog akta, nacrt ugovora o koncesiji i studiju izvodljivosti. Zato Komunica danas nije gotova nova fabrika, ali nije ni samo neformalna najava: riječ je o predmetu u novoj proceduralnoj fazi, bez javno potvrđenog operativnog pogona.
Pročitajte još:
Zakon o vodama razlikuje flaširanje, odnosno pakovanje vode u komercijalne svrhe, od korišćenja voda za tehnološke potrebe. Relevantni pravilnik uređuje bezbjednost i označavanje prirodne mineralne, stone i izvorske vode za piće i prenosi, između ostalog, Direktivu 2009/54/EZ.
Biznis.me: Vlada planira da tokom ove godine pokrene postupak dodjele koncesija u oblasti voda, među kojima su projekat flaširanja „Vidrovanske vode“ kod Nikšića i crpljenje podzemnih voda za potrebe Pivare Trebjesa. Cilj je, kako su naveli održivo korišćenje vodnih resursa, kako to komentarišete?
J. Rabrenović: Vidrovanska voda je predviđena kao inicijativa za komercijalno flaširanje vode. Trebjesa, s druge strane, nije projekat flaširane vode za tržište, već predmet koji se odnosi na crpljenje bunarske vode za tehnološke potrebe pivare. Zato nije ispravno reći da je Nikšić već dobio novu fabriku flaširane vode. Korektno je reći da postoji jedna planska inicijativa za flaširanje i jedan odvojeni tehnološki projekat vezan za pivaru. Voda za pivaru je voda za pivaru i nije za komercijalno flaširanje i distribuciju na tržište.
Biznis.me: Koristi li Crna Gora dovoljno resurs voda?
J. Rabrenović: To najbolje opisuje poruka: „Nemamo naftu, ali imamo vodu”, i to ima smisla samo ako se čita ekonomski. Voda jeste resurs i razvojni potencijal, ali resurs nije isto što i tržišna moć. Bez aktivnih pogona, stabilne proizvodnje, uređene distribucije i sposobnosti da domaći proizvod dođe tamo gdje je tražnja najveća, uvoz ostaje dominantan tržišni odgovor.
Biznis.me: Kome odgovara postojeći model?
J. Rabrenović: To pitanje, kome odgovara postojeći model, treba tumačiti bez optuživanja i bez teorija zavjere. U ekonomskom smislu, najveću korist imaju oni koji mogu da obezbijede stabilan uvoz, jaku distribuciju i sigurnu sezonsku isporuku, posebno na primorju. To su prije svega uvoznici, distributeri i trgovački sistemi sa snažnijom logistikom. Na malom tržištu veliki sistemi prirodno imaju veću pregovaračku i logističku prednost od manjih proizvođača, pa pristup tržištu treba pratiti pažljivo i kroz pravila zaštite konkurencije, ali bez tvrdnji o dokazanoj nelojalnoj konkurenciji ako za to nema odluke nadležnog organa ili direktnog dokaza.
