Govor Donalda Trampa u Davosu pratili su ne samo svjetski lideri i investitori, već i vlasnici malih firmi, direktori lokalnih kompanija i preduzetnici širom svijeta. Od toga šta će jedan lider reći više ne zavisi samo „visoka politika“, njegove riječi mogu da utiču na cijene energenata, tokove kapitala, lance snabdijevanja i odluke koje se donose u malim kancelarijama i proizvodnim halama. Činilo se da je svijet na trenutak odahnuo kada je poručio da neće biti upotrebe sile. – prenosi eKapija.
Ali upravo ta kratkotrajna kolektivna relaksacija otkriva suštinu svijeta u kome danas živimo, realnosti u kojoj sistemi djeluju stabilno sve dok se iznenada ne polome, u kojoj jedna izjava može da umiri ili uzdrma čitava tržišta i u kojoj se neizvjesnost ne rješava dugoročnim planovima. Jedan mejl, jedan prekid u lancu snabdijevanja ili jedna politička odluka i planovi koji su važili godinama prestaju da važe. Da li danas uopšte ima smisla dugoročno planirati ili živimo u svijetu u kome se sistemi ponašaju stabilno sve dok se iznenada ne slome? Zamislite menadžera koji u januaru ima jasnu strategiju, budžet i projekcije, a već u martu shvata da su sve pretpostavke pogrešne. Šta se dešava sa planiranjem kada realnost postane nelinearna, nepredvidiva i teško objašnjiva?
Organizacije, istina, nikada nisu imale više podataka, alata i modela za odlučivanje, a ipak se čini da su istovremeno zbunjenije, anksioznije i ranjivije nego ikada prije. Sistemi koji su godinama djelovali stabilno pucaju iznenada, mali događaji proizvode ogromne posljedice, a lideri sve češće imaju osećaj da donose odluke „na slijepo“.
Ovakvu realnost opisuje BANI okvir, koji sve više potiskuje do nedavno dominantni VUCA koncept. O tome šta BANI svijet zapravo znači i zašto klasične strategije više ne funkcionišu, eKapija je razgovarala sa dr Sandrom Nešić, profesorkom na Fakultetu za medije i komunikacije i suosnivačicom Zavisi Consulting-a.
Za razliku od ranijih koncepata, BANI ne opisuje samo nestabilnost, već duboku krhkost savremenih sistema. Kako objašnjava dr Nešić, BANI je akronim od Brittle (krhak), Anxious (anksiozan), Non-linear (nelinearan) i Incomprehensible (teško razumljiv) i upravo te četiri dimenzije objašnjavaju zašto se savremeno poslovno i društveno okruženje doživljava kao iscrpljujuće.
– Za razliku od ranijih perioda, BANI svijet nije samo „teži za planiranje“, već zahtijeva potpuno drugačiji odnos prema odlučivanju, radu sa ljudima i dizajnu sistema. On opisuje realnost u kojoj mali događaji mogu imati ogromne posljedice, u kojoj ljudi rade pod stalnim pritiskom i u kojoj čak ni dobro objašnjeni modeli često kasne za stvarnošću – ističe Nešić.
U takvom okruženju, dodaje ona, problem nije u tome što organizacije ne planiraju dovoljno dobro, već u tome što se kontekst mijenja brže nego što planovi mogu da opstanu.
Od VUCA ka BANI svijetu: Gdje su stari modeli zakazali?
VUCA okvir je polazio od pretpostavke da se složena realnost može „uhvatiti“ kroz analizu, scenarije i snažno liderstvo. BANI, međutim, polazi od suprotne logike – da su sistemi postali toliko međuzavisni i krhki da se ponašaju nelinearno i često izmiču racionalnom objašnjenju.
– Zbog toga klasični pristupi strategiji, koji se oslanjaju na dugoročne planove, jasne mape puta i pretpostavku stabilnih uslova, sve češće ne uspijevaju. Problem nije u kvalitetu planiranja, već u samom kontekstu koji se mijenja brže nego što planovi mogu da opstanu – kaže Nešić.
Liderstvo bez iluzije potpune kontrole
Jedna od najvećih grešaka koje kompanije prave u BANI svijetu jeste pokušaj da na rastuću neizvjesnost odgovore većom kontrolom.
– Jedna od najvećih grešaka je pokušaj da se na povećanu neizvjesnost odgovori većom kontrolom, dodatnim procedurama i još detaljnijim planovima. To često proizvodi suprotan efekat: smanjuje agilnost, povećava pritisak i dodatno iscrpljuje ljude – ističe.
Sličan problem javlja se i kod nekritičnog preuzimanja „best practice“ rješenja. U kompleksnim sistemima, ističe ona, ono što funkcioniše u jednom kontekstu ne može se jednostavno preslikati u drugi.
– U BANI svijetu planiranje prestaje da bude pokušaj da se „pogodi budućnost“, a postaje način da se organizacija pripremi za kretanje kroz neizvjesnost. To znači kraće planerske cikluse, više eksperimentisanja i stalno prilagođavanje na osnovu povratnih informacija iz realnosti, umesto rigidnog držanja unapred definisanih rješenja – upozorava Nešić.
Lideri moraju, ističe ona, da pređu sa logike kontrole na logiku stvaranja uslova.
– Umjesto da traže savršene odgovore, važno je da postavljaju dobra pitanja, omogućavaju lokalno donošenje odluka i prihvate da se jasnoća često pojavljuje tek nakon prvih koraka, a ne prije njih – dodaje profesorka.
Klasične hijerarhijske strukture mogu funkcionisati u stabilnim i predvidivim okruženjima, ali u BANI svijetu često, kako objašnjava naša sagovornica, postaju izvor krhkosti.
– One usporavaju protok informacija, koncentraciju odlučivanja stavljaju na mali broj ljudi i povećavaju anksioznost, jer sistem zavisi od „pravih odluka na vrhu“. To ne znači da struktura nije potrebna, već da mora biti fleksibilnija. Organizacije koje bolje prolaze su one koje kombinuju jasnoću odgovornosti sa autonomijom timova, omogućavaju brzu saradnju i ne zavise od pojedinaca koji „drže sistem na okupu“ – navodi sagovornica eKapije.
Kako smanjiti anksioznost zaposlenih u krhkom sistemu
Jedna od ključnih odlika BANI svijeta je stalna anksioznost, kako kod lidera, tako i kod zaposlenih. Rješenje, prema Nešić, nije u lažnoj sigurnosti, već u psihološkoj sigurnosti.
Pročitajte još:
– To podrazumijeva transparentnu komunikaciju, priznavanje neizvjesnosti i dozvolu ljudima da ne znaju sve odgovore. Anksioznost se ne smanjuje lažnom sigurnošću, već povjerenjem i jasnoćom oko onoga što jeste i nije poznato – kaže ona.
Drugi važan korak je redistribucija odlučivanja. Kada ljudi imaju osjećaj kontrole nad sopstvenim radom i realna očekivanja, raste njihova otpornost, ali i produktivnost.
Budućnost: manje predviđanja, više adaptacije
Na pitanje šta nas očekuje u budućnosti: nova stabilnost ili nova kriza, dr Nešić odgovara prilično jasno: povratka na staru stabilnost vjerovatno neće biti.
– Vjerovatno nas ne čeka povratak na stabilnost kakvu pamtimo iako bismo to svi željeli, već privikavanje na stalnu promjenljivost. Krize neće nestati, već će se preplitati i ubrzavati, što znači da će sposobnost adaptacije postati važnija od pokušaja predviđanja. U tom smislu, budućnost pripada organizacijama i liderima koji mogu da funkcionišu bez iluzije potpune kontrole, koji znaju da zastanu, oslušnu sistem i donesu sledeći smislen korak. Neizvjesnost neće nestati, ali način na koji se prema njoj odnosimo može postati zreliji i održiviji – zaključuje ona.
U tom smislu, budućnost pripada organizacijama i liderima koji mogu da funkcionišu bez iluzije potpune kontrole, da zastanu, oslušnu sistem i naprave sledeći smislen korak, čak i kada nemaju cijelu mapu ispred sebe.
