Podgorica, nekadašnji Titograd, imala je fabrike po kojima su grad i Crna Gora bili prepoznati, ne samo u ondašnjoj Jugoslaviji, već i drugim država na više kontinenata. Jedna od njih bio je Titeks, fabrika za proizvodnju tekstila. Osnovan je 1978. godine nakon spajanja Pamučnog kombinata, formiranog 1963. godine i Trikotaže godinu kasnije. Pogoni su bili u Šavniku, Murinu i Gusinju.
Nakon višegodišnjeg, uspješnog poslovanja, 2004.godine u murinskom pogonu proglašen je stečaj, a postupak je otvorio tadašnji Privredni sud iz Bijelog Polja radi prodaje imovine preduzeća, zbog izmirenja obaveza prema radnicima i povjeriocima. Više od 400 zaposlenih, raspoređenih u dvije smjene, ostalo je bez posla. Jedini izbor bio je Biro rada na koji su upućeni.
Vrijednost imovine procijenjivana je na oko milion i po eura. Proizvodno-tehnološki i pomoćni građevinski objekti na površini oko hiljadu i po metara kvadratnih i zemljišta od skoro 4.000 m2 su devastirani. Ređale su se neuspjele licitacije, pa je Titeksov pogon u Murinu nuđen za samo 209.000 eura prije 13 godina. No, ni nakon njene prodaje, do današnjih dana nije se pribjeglo njenoj zaštiti.
Od obećanja do propasti pogona na sjeveru
Iz pogona su godinama izlazili brojni proizvodi od tkanine, ali tranzicija je dovela do toga da je poslovanje počelo sa gubicima. Radnici su se naslušali brojnih obećanja, od onih da će fabrika ponovo proraditi do otvaranja novih radnih mjesta.
Znali su mnogi da su to samo bajke, jer su umjesto razvoja gledali kako fabrika nestaje pod zubom vremena. Iz lokalne uprave u Plavu, u više navrata, pokušavali su da posreduju kako bi se fabrički pogon stavili u neku odgovarajuću funkciju, ali ti pokušaji su ostali bezuspješni, s obzirom da se radi o imovini sada nalazi u privatnom vlasništvu.
Gašenje pogona dovelo je i do „zatvaranja “ tog malog mjesta između Andrijevice i Plava. Mladi su počeli da napuštaju i odlaze, ne samo iz sela i grada već i države. Nekadašnji radnik nam je objasnio da su brojni žitelji s područja Murine svoju egzistenciju obezbjeđivali od plata zarađenih u fabrici tekstilne konfekcije, ali nakon zatvaranja sva nada je ugašena.
Nije bolje prošao ni Titeksov pogon u Gusinju, koji su za 399.000 eura, kupili uspješni biznismeni iz Njujorka, porijeklom iz Gusinja, ujedno i osnivači Fondacije Gusinje i članovi njenog Upravnog odbora. Građani su prošli sve faze od obećanja do očaja. Najvljivano je čišćenje i uređenje fabrike i priprema za rad mini pogona i primjena raznih programa. Bajkama nije bilo kraja od toga da će zapošljavati stanovništvo iz Gusinja do formiranja akcionarskog društva i biznis alijanse sa novčanim ulozima i u sljedećoj godini (2014.) imenovati rukovodeći tim koji bi napravio sveobuhvatan razvojni program za aktiviranje proizvodnih linija u fabrici.
Od svega ostali su samo građevinski objekti fabrike na površini od 2.770 metara kvadratnih, i zemljište površine 9.156 kvadrata. Nedostatak volje i želje za ulaganjem uzrokovali su veća iseljavanja.
Mala privreda velika šansa
U fazi nestajanja fabrike tekstilne industrije i njenih pogona, kod mnogih su se rađale nove pokretačke ideje. Od grada do grada otvaraju se mini pogoni za proizvodnju tekstila koji su od velikog značaja za razvoj te grane industrije, kaže za Biznis.me Marijela Vuković iz Danilovgrada. Naglašava da je na tržištu sve veća potražnja za šivenjem raznih modnih komada, sportske opreme i uniformi za razne privatne i državne institucije, a to ju je i podstaklo da krene u sopstveni biznis i ne bude teret državi, preko Biroa rada, već da ona bude primjer kako malo može značiti puno za zajednicu.
„Za proizvodnju i prodaju raznih odjevnih predmeta sam se odlučila iz velike ljubavi prema modi i stvaranju neobičnih i unikatnih komada za moju ćerkicu, da bi mi to kasnije otvorilo ideju da započnem svoj mali biznis, baš u tom smjeru. Osnovala sam firmu gdje sam u početku kreirala, šila i prodavala odjevne komade za djevojčice, a kasnije sam počela da šijem i za dame,jer je na tržištu bila potražnja“, ispričala nam je Marijela.
Naglašava da proizvođači treba da osluškuju tržište i prate šta se traži, što je moderno i aktuelno i na osnovu toga stvaraju proizvod.
„To je nekada zahtijevno, ali se na kraju vide rezultati i shvatimo da se trud isplati.Na početku osnivanja biznisa moje tržiste su bile djevojčice i mame u Crnoj Gori, a kasnije sam počela da šaljem svoje proizvode za Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Njemačku. To je bio jedan veliki izaziv i vjetar u ledja za moj biznis“, kaže naša sagovornica.
Ona objašnjava da materijal nabavlja u Crnoj Gori, a ono što nema kod nas uvozi iz Srbije.
„Najveća potražnja je za haljinama. Sada su pripreme za maturu i polumaturu,tako da ćemo imati veoma lijepe mlade dame,koje će prošetati u unikatnim kreacijama, za njima tako bitnu prekretnicu u života.Takodje su popularne i tražene haljine za vjenčanje,svadbe,haljine za mamu i ćerku, dječije rodjendane,folklor i krštenje. Uskoro ćemo u ponudi imati i personalizovani vez za razne odjevne predmete,što će proširiti ponudu i vjerujem da će unaprijediti biznis“, kaže naša sagovornica.
Pročitajte još:
Naglašava da kada stvara neki proizvod, osim estetike, stila i detalja, veoma je važno od kojeg materijala se izradjuje. Kvalitet je nesto što je jako važno i što je prioritet u stvaranju odjevnih predmeta, jer to joj kaže stvara prepoznatljivost na tržištu, a to je nešto što je veoma važno za brend.
Od straha da li će uspjeti, veći izazov joj je bila, kaže, administracija.
„Kada sam usla u priču oko administracije imala sam strah kako će sve to biti,da li ću se snaći,ali uz dobrog knjigovodju sve je puno lakše jer vam oni daju savjete,smjernice i završavaju taj dio posla. Kada sam krenula u realizovanje ideje o malom preduzetništvu, zajednica i Opština Danilovgrad, su kroz podršku ženskom preduzetništvu, moju ideju prepoznali kao dobru za ekonomski razvoj grada i ženskog preduzetništva i pružuli su mi podršku. To mi je bilo veoma važno, jer sam na taj način krenula i realizaciju cijele ideje, a i kasnije sam isto imala podršku Opštine Danilovgrad za unapredjenje biznisa“, objašnjava sagovornica našeg portala.
To joj je, kaže, dalo vjetar u ledja i svakim danom se trudi da radi sve bolje, kako bi njeni proizvodi bili prepoznatljivi na tržištu i da mušterije budu zadovoljne.
Mali biznis je prilika i za nova zaposlenja, pa Marijela često angažuje i sezonske radnike,tj. iskusne šnajdere koji su joj od velike pomoći,jer sama ne može sve postići.
„U potrazi sam za iskusnim šnajderima i nekom djevojkom koja voli posao dizajnera, krojača i koja bi voljela da bude dio ove priče“, zaključuje naša sagovornica.
