Vijeće sudija Vrhovnog suda Jelene Čabarkape, dr Ranka Vukića, mr Tatjane Ljujić, Zorana Šćepanovića i Radojke Nikolić odbilo je reviziju HTP Budvanska rivijera i potvrdilo odluke nižestepenih sudova kojima je ovo hotelsko preduzeće dužno da podgoričkoj kompaniji Zetagradnja isplati 2,1 milion eura odštete zbog nemogućnosti izgradnje poslovno-stambenog objekta u Petrovcu.Taj iznos mogao bi biti i značajno veći imajući u vidu da se obračunava kamata od jula 2010. godine. – prenosi Pobjeda.
Privredni sud je u aprilu prošle godine, u ponovljenom postupku, utvrdio da je raskinut ugovor o kupoprodaji zemljišta iz 2010. godine i obavezao Budvansku rivijeru na višemilionsku odštetu. Ipak, Apelacioni sud je inicijalno ocijenio da je Zetagradnja propustila sve rokove u kojima je mogla tražiti zaštitu svojih prava, da bi nakon prve revizije tu odluku ipak promijenio u korist podgoričke kompanije, što je posljednjom presudom Vrhovnog suda i potvrđeno.
Riječ je o zemljištu koji je Zetagradnja kupila na javnoj prodaji sa objektom stare škole od 650 kvadrata gdje su planirali da izgrade poslovno-stambeni objekat. Kako se navodi u sudskim spisima, ovoj kompaniji su se nekoliko mjeseci nakon potpisivanja ugovora javili stari vlasnici osporavajući prodaju 816 kvadrata od ukupno kupljenih 4.400 kvadrata zemljišta.
Tužba Zetagradnje protiv Budvanske rivijere uslijedila je nakon što je kotorski Osnovni sud usvojio zahtjev bivših vlasnika zemljišta i oglasio djelimičnu ništavost ugovora za 816 kvadrata zemljišta, zbog čega je, kako se navodi u spisima, ova kompanija izgubila interes za realizaciju te investicije.
Iz Budvanske rivijere su tvrdili da osnova za raskid ugovora nema, jer su obavezu ispoštovali i predali spornu nepokretnost koja je uknjižena na Zetagradnju. Negiraju da su bili nesavjesna strana u ugovoru, ukazujući da je postupak prodaje sprovela Komisija za aukciju po odredbama Zakona o privatizaciji uz instrukcije Savjeta za privatizaciju, te da u momentu zaključenja ugovora nije bilo zabilježbi restitucije niti zabrane raspolaganja.
Tvrdili su i da bivši vlasnici nijesu imali pravo na povraćaj nepokretnosti, već samo na obeštećenje čiji je obveznik bila država. Osim toga, kako su ukazivali, zemljište je izgubilo vrijednost koju je imalo u momentu prodaje, jer je DUP u međuvremenu stavljen van snage, a Zetagradnja je rušenjem stare škole onemogućila vraćanje zemljišta u prvobitno stanje.
Vrhovni sud je ocijenio da je Zetagradnja bila onemogućena da projekat sprovede na način kako je bilo predviđeno idejnim projektom i UT uslovima, te da su se stekli uslovi za raskid ugovora. Sudije su bile stava da ova kompanija nije izgubila pravo na pravnu zaštitu, jer se kao trenutak saznanja za vlasnička prava trećih lica računa dan pravosnažnosti presude 2014. godine, a ne obavještenja bivših vlasnika koje su četiri godine ranije poslali Zetagradnji u vezi neriješenih imovinskih pitanja za to zemljište. Odbačeni su i navodi Budvanske rivijere da je Zetagradnja samoinicijativno odustala od projekta, ali potvrđeni stavovi nižestepenih sudova da je Budvanska rivijera postupila nesavjesno, jer su imali saznanja o pretenzijama bivših vlasnika, ali prilikom zaključenja ugovora Zetagradnju o tome nijesu obavijestili.
