Na području Opštine Berane rudne rezerve nalazišta opekarske gline odgovarajućeg kvaliteta za proizvodnju opekarskih proizvoda procijenjene su na preko šest miliona kubnih metara, i ostale su neiskorišćene od trenutka zatvaranja ciglane u ovom sjevernom gradu. – prenosi RTCG.
Od tada, uprkos takvom neiskoriščenom bogatsvu, naša država godišnje uvozi opekarskih proizvoda iz regiona i zapadnoevropskih zemalja u vrijednosti preko dvadeset miliona eura.
Pored nalazišta u Beranama, značajne sirovine opekarske gline nalaze se i u Pljevljima I to je veoma veliko nalazište Maljevac i Maoče, zatim u Bijelom Polju, Kolašinu, kod Spuža u Podgorici, u blizini Tivta, kod Ulcinja, i to u količinama od desetine miliona tona.
Kada se radi o Beranama, najveći lokaliteti opekarske gline nalaze se u naselju Budimlja, u podnožju brda Jasikovac u gradu, kao i u selu Polica i to površine 30 hektara.
“Samo na nalazištu Jasikovac rezerve opekarske gline su 1,3, a perspektivne 2,1 milion tona. Izgradnja fabrike za pokrivni crijep bila bi dovoljna za domaće potrebe. U Crnoj Gori ne postoji nijedna ciglana, a moguće je aktiviranjem ponuditi širok asortiman proizvoda, keramičke blokove, monta cigle, fert gredice, izolacione blokove, punu i giter ciglu i tome slično”, smatraju nekadašnji radnici beranske ciglane.
Oni postavljaju pitanje šta je bilo sa obećanjima da u Beranama na mjestu prije više od decniju srušene ciglane, neće moći da se gradi ništa drugo.
“Tamo je ostalo 13 hektara zemljišta odmah pored nalazišta gline. Ko može usloviti sadašnjeg vlasnika da na tom mjestu ne može graditi šta god hoće. Mi mislimo da je tadašnje obećanje da će tu moći da se gradi samo ciglana bilo samo. što bi narod kazao, “ispiranje usta” zbog toga što je dozvoljeno da se fabrika poruši”, kažu oni.
Ciglana je bila najstariji industrijski pogon u Beranama, da bi je 2005. godine privatizovalo preduzeće “Katel” iz Podgorice.
Novi vlasnik je marta 2008. godine odlučio da prekine proizvodnju i hale poruši do temelja, pod izgovorom da će na istom mjestu napraviti modernu fabriku i da će kroz ulaganje određenih sredstava, osavremeniti proizvodnju, obezbijediti rentabilnost poslovanja i zaposliti dodatnu radnu snagu.
Sva njegova obećanja ostala su samo slovo na papiru, jer i pored posredovanja predstavnika Vlade Crne Gore i Opštine Berane cijela priča se, poslije brojnih protesta i sastanaka, završila uvođenjem stečaja, kada su radnici upućeni na biro rada.
U međuvremenu fabrička imovina se sedamnaest puta našla na licitacijama, da bi na poslednjoj licitaciji bila nuđena za jedanaest puta manju cijenu od one koja je utvrđena prilikom prvog nadmetanja. Poslije svega, Ciglanu je prije osam godina za 145.000 eura kupio jedan Beranac, koji sa proizvodnjom opeke nema ništa.
Bivši radnici vjeruju da je ova fabrika smetala uvozničkom lobiju, jer je sa svojim proizvodima, kako kažu, pokrivala značajan dio tržišta u Crnoj Gori.
“Ubijeđeni smo da je naša fabrika u to vrijeme smetala nekome u Crnoj Gori ko se bavio uvozom građevinskog materijala. To je glavni uzrok što je bivši vlasnik u potpunosti „pogazio“ odredbe iz kupoprodajnog ugovora kojeg je potpisao prilikom privatizacije preduzeća”, smatraju bivši radnici.
Kakve su namjere sadašnjeg vlasnika zemljišta površine oko trinaest hektara, nije poznato, ali već godinama ono zarasta u korov.
“Predstavnike države pozivamo iskoriste mehanizme za valorizaciju nalazišta opekarske gline u Beranama. To bi bilo značajno i za Berane i za državu, jer Crna Gora u toku jedne godine uveze opekarskih proizvoda u vrijednosti od oko 20 miliona eura, I to je podatak od ranije, danas, pri novim cijenama, to je isgurno i sigurno više”, kažu bivši radnici.
Oni od te 2008. godine uzaludno zahtijevaju da se na odgovornost pozovu svi koji su kroz različite zloupotrebe i nepoštovanje kupoprodajnog ugovora, doprinijeli obustavi proizvodnje i rušenju njihove fabrike.
Jedan od njihovih argumenata za ponovno pokretanje proizvodnje je i to da bi eventualno nova fabrika mogla koristiti energetski efikasne peći sa filterima i sitemima za smanjenje gasova prilikom pečenja proizvoda, rekultivaciju mjesta gdje se iskopava sirovina.
“Crnoj Gori je potrebna fabrika, jer je šteta da ne iskorištava sopstvene sirovine. Dovoljna bi bila jedna moderna i velika fabrika u Beranama gdje je na jednom mjestu najviše sirovine, a onda sirovinu, ako je potrebno i u zavisnosti od projektovane proizvodnje, dovoziti i sa drugih nalazišta”, smatraju inženjeri koji su nekada radili u beranskoj ciglani.
Kako ističu, uvoz time možda ne bi bio potpuno nepotreban, jer ne možete kupce spriječiti da biraju kvalitet određenih proizvoda, ali svakako može biti značajno smanjen, posebno ako bi savremenom proizvodnjom postigli visok kvalitet domaćih proizvoda.
