Nekada su obveznice tržišta u razvoju važile za rizične, ali unosne investicije. Danas, zbog rekordnih deficita i rastućih dugova zapadnih ekonomija, odnos se okreće: fiskalna disciplina i demografski potencijal zemalja u razvoju čine ih sve privlačnijim za investitore — dok se koncept „bezrizičnih“ državnih obveznica razvijenog svijeta sve više dovodi u pitanje. – prenosi Investitor.
Dugo su investitori posmatrali obveznice tržišta u razvoju kao „visokoprinosni, visokorizični“ ugao globalnog tržišta kapitala. Razlog je bio jednostavan – nestabilna politika, slabe institucije i valute sklone devalvaciji. Razvijene ekonomije, nasuprot tome, nudile su političku i monetarnu stabilnost.
Međutim, taj se poredak dramatično promijenio. Fiskalna pozicija mnogih naprednih ekonomija naglo se pogoršala od pandemije. SAD – koje predstavljaju globalni reper za „bezrizičnu“ imovinu kroz državne obveznice – trenutno imaju deficit veći od 6% BDP-a, dok javni dug iznosi 120% BDP-a. Japan je još ekstremniji, sa više od 230%, a i evropske zemlje suočavaju se sa rastućim troškovima zbog starenja stanovništva.
Za razliku od toga, mnoge zemlje u razvoju danas vode konzervativnije i predvidljivije politike. Centralne banke Brazila, Meksika i Čilea bile su među prvima koje su povećale kamate tokom pandemije – mnogo prije razvijenih zemalja.
Prema podacima MMF-a, medijalni odnos javnog duga prema BDP-u u zemljama u razvoju iznosi oko 70%, u poređenju sa 112% u naprednim ekonomijama. Zemlje poput Indonezije, Indije i država Zaliva sprovode srednjoročne fiskalne okvire koji balansiraju između održivosti duga i ulaganja u infrastrukturu i socijalne programe.
Uz to, institucionalni napredak je očigledan: ciljanje inflacije, razvijena tržišta obveznica u lokalnim valutama i veće devizne rezerve smanjili su rizik od naglih odliva kapitala.
Uprkos ovim promjenama, prinosi na obveznice tržišta u razvoju i dalje su znatno viši od onih u razvijenim zemljama. Indeks JPMorgan GBI-EM, koji prati lokalne obveznice tržišta u razvoju, trenutno nosi prinos od 5,92%, naspram 3,45% na Bloomberg Global Aggregate.
Takav „premijum“ je sve teže opravdati. U mnogim slučajevima, zemlje u razvoju imaju bolje makrofundamente od zapadnih. Meksiko, na primjer, ima dug od svega 49% BDP-a, manje od polovine američkog. Indonezijske desetogodišnje obveznice nude prinos od oko 6%, uz stabilan tekući račun i rast mlade radne snage.
Tri faktora koja mijenjaju igru
- Kraj globalnog „viška štednje“. Kako populacija u razvijenim zemljama stari i troši akumuliranu imovinu, kapital će se seliti tamo gdje su rast i produktivnost veći — u zemlje u razvoju.
- Rast domaćih investitora. Lokalni penzioni fondovi, osiguravači i državni fondovi povećavaju potražnju za domaćim obveznicama i time smanjuju zavisnost od stranih ulagača. U Indiji, na primjer, domaće institucije sada drže više od 90% državnih obveznica.
- Uključivanje u globalne indekse. Dodavanje indijskih i saudijskih državnih obveznica u glavne Bloomberg i JPMorgan indekse već usmjerava između 30 i 50 milijardi dolara pasivnih ulaganja u tu klasu imovine.
Granica između „sigurnih“ i „rizičnih“ dugova nikada nije bila tanja. Kreditne agencije već reaguju – Moody’s je u maju snizio kreditni rejting SAD-a, dok je Scope Ratings u oktobru upozorio na pogoršanje fiskalne i institucionalne stabilnosti.
Tržišta u razvoju, koja su nekad simbolizovala nepredvidivost, danas sve više postaju sidro stabilnosti globalnog finansijskog sistema. Kako zaključuje Financial Times, investitori koji i dalje poistovjećuju „bezrizično“ s razvijenim, a „rizično“ s tržištima u razvoju — mogli bi uskoro otkriti da su demografija, dug i podaci stali na stranu „emerging“ svijeta.
